Vjera je progovorila o djetinjstvu, operacijama, priznala je kako je podnijela smrt dragih ljudi kao i razvod od njemačkog lekara, Štefana Prajsa.
– Rođena sam u Beogradu. Djetinjstvo sam provela u Podgorici, tačnije Titogradu. Bila sam ćutljivo dijete u najranijem djetinjstvu. Maltretirali su me stariji rođaci kojima sam bila povjeravana na čuvanje. Moji roditelji su mnogo radili. Oboje su bili ljekari, pedijatri. Moja majka je iz Skadarlije došla u Crnu Goru. I djed je bio rođen u Beogradu, baš u Skadarliji. Moj pradjed Miloš Mandić se oženio Marijom, Dalmatinkom, i došli su iz Like u Beograd. Djed Bata Mandić bio je pola vijeka majstor svjetla u Narodnom pozorištu. Do kraja života deklarisali su se kao Ličani. Moji Mandići su bliski rođaci s Teslinom majkom Georginom, to jest Đukom. Baka Persida Petrović bila je modistkinja, pravila je šešire. Moja majka Ljiljana trebalo je da studira slikarstvo, bila je izuzetno talentovana za to. Zbog jedne neljubazne ljekarke, na maturi Prve muške gimnazije, riješila je da studira medicinu. Uvijek je bila dosljedna svojim zavjetima, pa je poslije pedijatrije postala psihoterapeut i bavila se dječjim dušama i mukama odrastanja. Moj otac Trifun je bio gorštak, rođen u brdima, u Lijevoj Rijeci, pješačio je do škole i nazad devet kilometara. Liječio je najteže bolesti kod djece. Bio je najskromniji čovjek koga sam srela u životu – prisjetila se svog djetinjstva glumica koja je potom progovorila o selidbama.
– U djetinjstvu sam najviše voljela šetnje sa ocem. Selili smo se 13 puta i te šetnje su bile najveća konstanta i mir. Viseći most nad rijekom Moračom koji se “trese” i neće da padne – dopadale su mi se te vibracije. A onda mi je majka ispričala kako se prethodni most jednog jutra srušio. Često sam tu strahotu zamišljala pred spavanje… Bila sam naizgled vaspitana. Ali mnogo sam psovala – u sebi. Mislila sam kako su odrasli blesavi, jer ne znaju da otkriju koliko sam, u stvari, bezobrazna… Majka je trenirala spartanstvo, tako da me je oblačila kao siroče, do te mjere da su se zgražavali. Stalno sam nosila nešto zakrpljeno. Čak je i učiteljica molila moju majku da me ljepše oblači. Ja toga, srećom, nisam bila svjesna. A prije nego što sam krenula u školu, šišali su me do glave nekoliko puta – jednom zbog vaški, jednom zbog praktičnosti – pričala je Vjera.
– Kad sad ovo ovako nabrajam, moram priznati da sam se umorila – od sebe. Kao da sam neka dosadna štreberka. Ali ovdje nisu doživljaji s putovanja, ludovanja, slavlja, suze, 12 operacija, zaljubljivanja, sreća, razočaranja, uzleti… Prijatelji, smijanje, kukanje, sumnje, radosti… Često se osjećam kao da sam živjela tako zgusnuto da je to nekad bilo teško gledati, a kamoli meni – izdržati. Ja jesam fatalistkinja i ekstremistkinja, ali – mnogo je. Imam potrebu malo da predahnem i zastanem. Ali život ne da, ne dozvoljava.
Smrt dragih ljudi
– Smrt je nešto s čime sam se neposredno suočila posljednjih nekoliko godina. Otišli su stari glumci – Milena i Dragan, divni mladi glumci – Marinko Madžgalj, Glogovac… Otišao je moj profesor Bajčetić. A onda je došla korona. Ostala sam bez tetke, a kasnije i bez roditelja. Odlazak roditelja u kratkom periodu zaista je najveća tuga u mom životu. Kad je otišla moja tetka, završilo se moje djetinjstvo. To nekome može da izgleda suludo, nezrelo, u ovim godinama kraj djetinjstva, ali zaista je bilo tako. Ja sam razabirala njene stvari, krštenice mog djeda, babe, prababe… To je bio stan u koji sam dolazila za vrijeme raspusta iz Crne Gore, u kome sam provela svoje studentske dane, svoju mladost.. Na kraju, najvrijednije tetkino stalo je u jednu kutiju. Kao ona kutija od cipela u kojoj su ostale sve nečije fotografije, koju pominje Momo Kapor. Ili rečenica Marine Cvetajeve koja me rasplače: “Život i smrt u fusnoti.” Kao velika glupača, mislila sam da će moji roditelji otići u snu. I da je to daleko. Nisam mislila o bolu, o nedostajanju, o suzama, o praznini, o ljudima koji su ih voljeli i koji će me stalno podsećati na njih i njihova djela. O znakovima koji dolaze od njih. Njihov odlazak je moja najveća životna tuga.
Razvod i nova ljubav
– Sreća je u trenucima, dolazi na mahove, treba je čuvati u depoima srca i duše. Bajka mog braka sa Štefanom, koja je počela i krunisana na nebu, završila se u nekim oblacima nejasnog oblika. Raspolućenost, rastrzanost… Presudile su daljine. Svaki, pa i moj ekstremizam i fatalizam mogu ograničeno da traju, moraju da dobiju mjeru i uzemljenje. Ipak, razvod je bio u drugom planu u odnosu na smrt mojih roditelja. Plačem. Kad god se rasplačem, mislim na moju majku, koja bi se ljutila na moje suze. Nije se uopšte plašila smrti, negodovala je kad sam ja bila tužna zbog njene bolesti. Kad je odbila terapiju, rekla je: “Živjela sam punim životom, kako sam htjela! Toliko godina svega, pa dosta je. A tamo, imam druge planove.” Konačno, ona je “vidjela” Miloša, moju novu ljubav, prije mene. Sad se osmjehujem i brišem suze. A mama i tata me gledaju s mog radnog stola – ispričala je ona, piše Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu