Originalne poklone Milica (94) darovala je kao znak zahvalnosti rodbini, komšijama, ali i svima koji joj se nađu u pomoći. I tako godinama, još od 1956. godine, kada je udajom došla u ovo mjesto iz rodnog sela Izgori, gdje je naučila plesti još kao petogodišnjakinja. Kako kaže, ima odličan odnos sa komšijama i rodbinom, bez kojih bi joj život bio mnogo teži.
– Ovo je moj najskromniji znak pažnje, jer svi ti ljudi bili su tu za mene kada mi je bilo teško. Živim sama, ali ne oskudijevam u bilo čemu, iako nemam penziju. Imam svega zahvaljujući rodbini, a moje komšije su mi uvijek pri ruci, šta god da mi treba. Zato su ove čarape nešto najmanje što mogu da uradim za njih. Na taj način prekratim vrijeme, a učinim i dobru stvar. Nose ih sve generacije, od najmlađih do najstarijih – priča Milica.
Najviše plete zimi, a nekada par čarapa isplete i za noć, uz omiljene serije.
– Nekad je za to dovoljan dan, a nekad ostavim i dva do tri dana. Zimi su duge noći, pa najviše pletem u tom periodu. Čarape ispletem brzo, ali živim sama, pa su tu i ostale obaveze. Pletem svakodnevno, osim nedjeljom i crvenim slovom kad ne uzimam igle u ruke – veli Milica, čije su rukotvorine stigle u sve krajeve Srpske, ali i do Beograda i Novog Sada, pa čak i Amerike.
Raduje je, kaže, što i danas postoji interesovanje za pletenje.
– U hercegovačkim selima, kada sam ja bila djevojčica, podrazumijevalo da svako žensko dijete zna plesti – veli ova vremešna baka.
Pozitivna i vedra, bez obzira na životne nedaće kojih nije manjkalo, nikada nije klonula duhom. I dok je život nije mazio, uz brojne nezgode, vedrina kojom odiše pokazuje da je rad stvorio čovjeka.
– Važni su naši domaći proizvodi, jer se to ne može kupiti, a zdravlje me, s obzirom na to da imam 94 godine, dobro služi, pa sam već posadila vrt. Tu su, luk, salata i krompir, a biće još ponešto. Tako radim godinama, bilo je i kiše, pa se nadam da će i roditi – rekla je Milica.
Ona ističe da umjereni rad i fizička aktivnost produžuju život, pa je i njena preporuka mladim ljudima da što više vremena provode radeći na sebi, a izbjegavaju loše navike i što manje budu uz telefone.
– Ranije su ljudi mnogo više i pješačili, ručno kosili. Čuvala se stoka, voda se dogonila sa obližnjih izvora, a momci i djevojke su pješke išli i na sijela uveče. Sada su došla neka druga vremena. Ali neka, sve u svoje vrijeme. Volim i ja pogledati serije, ali istovremeno pletem, tako da ne dangubim. Mladi ljudi su se otuđili, sve se rjeđe druže i sastaju. No, u ovim našim selima i dalje ima lijepog komšijskog odnosa, kad je veselje, ali i kada je tuga, tu smo jedni za druge – ističe ova starica, kojoj su vjerni prijatelji mačke, uz koje su, kaže, stres i nervoza znatno smanjeni, piše Glas Srpske.
Ratovi
Baka Milica Andrijašević preživjela je dva rata. Težak život, još teže djetinstvo podno Lebršnika i Volujaka, osobu o kojoj komšije imaju samo riječi hvale nije odvojio od njenog prepoznatljivog duha, pitke riječi i gostoprimstva.
– Imala sam teško djetinstvo, život me nije štedio. Svih detalja iz Drugog svjetskog rata se sjećam, bilo je užasno. Partizani su znali biti na doručku u kući, a četnici na ručku. Bila su to teška vremena. Ne daj Bože da se ikad nešto slično ponovi – naglašava baka Milica.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu