Nišlijka Jelica Kaiš Filipović (86), zakoračila je u 86. godinu života, ali to što je u devetoj deceniji života, ne predstavlja joj nikakvu prepreku. Iako ima parkinsonovu bolest, ona je nije spriječila da slika, šije, da uživa u putovanjima, plivanju, ronjenju i skokovima u vodu na glavu.
Po zanimanju je zdravstveni radnik, a do penzije je stigla radeći kao laborant u niškoj Vojnoj bolnici, ali je u Nišu ljudi poznaju prvenstveno po tome što je veoma uspješno šila, a sada se veoma uspješno bavi slikarstvom. Šivenje je naučila kada joj je bilo 50 godina, a počela je da slika sa 66. U slobodno vrijeme „surfuje“ internetom, dopisuje se sa prijateljicama i recepte sa interneta isprobava u svojoj kuhinji.
– U penziju sam morala da odem već sa 50 godina, zato što sam se na poslu ubola na iglu i zarazila Hepatitisom B. Ostali ljudi boluju od žutice po mjesec dana, a ja sam bila pozitivna na taj virus punih 10 godina. Zbog toga sam morala da odem u prijevremenu penziju. To mi je teško palo, ali sam odmah kod kuće krenula da šijem, pošto sam završila “Bagatov” kurs krojenja i šivenja – izjavila je Jelica.
Dobra i u kreiranju garderobe
Ona je kazala da je punih 15 godina aktivno šila i svojevremeno imala 60 mušterija.. Mašinu za šivenje rijetko kad je sklanjala sa stola jer je trebalo da na vrijeme svim mušterijama sašije mantile, kostime, pantalone, haljine.
– Jednog dana sam u izlogu radnje vidjela sliku koja mi se izuzetno dopala, bila je kao od pliša. U radnji su mi rekli da je to suvi pastel i dali savjet gdje mogu da kupim dobre češke krede. Kupila sam veliko pakovanje od 48 kreda i počela da slikam, sama bez ikakvog kursa, bez ičije pomoći i savjeta. To mi se veoma dopalo i vidjela sam da mi dobro ide. Tada sam imala 66 godina. Sada prvenstveno slikam, šijem vrlo malo, uglavnom radim neke sitne prepravke. Slikanju sam potpuno posvećena, a slikam skoro isključivo tokom noći. Krenem uveče oko osam, devet sati i dešava se da sa četkicom i bojama dočekam zoru i jutro – rekla je Jelica kojoj na energiji mogu da pozavide i mladi ljudi.
Slikanje je smiruje
Tokom godina, dodala je, oprobala se sa temperama, uradila je i veći broj akvarela, a potom se opredjelila za akril.
– Ta tehnika je zahvalna, jer kad se rad prelakira djeluje kao ulje na platnu. Takođe mi odgovara jer se boje rastvaraju vodom, a ne tempertinom. Ja radim tokom čitave noći i tempertin bi se osjećao i u mojoj sobici u kojoj i slikam i spavam, ali i u čitavom stanu, a to mojoj porodici ne bi prijalo – istakla je Jelica.
Ona je kazala da posljednjih godina ima problem sa ravnotežom i drhtanjem ruku zbog Parkinsonove bolesti, ali je slikanje smiruje. Prilično ide u detalje i nema krupne poteze. One najsitnije detalje poput tarabica, slika uz pomoć čačkalica ili tankih grančica.
– Sve moje slike bile su na izložbama, uglavnom u mjestima nadomak Niša, ali i širom Srbije, a pojedine od njih su i nagrađene. Svoje radove uglavnom poklanjam, ali sam i neke prodala. Slike koje sam poklonila sada su u Torontu, Luksemburgu, Švajcarskoj, Makedoniji, Vojvodini. Počasni sam član Udruženja likovnih umjetnika Niša jer sam “najmlađa” u tom udruženju – rekla je Jelica.
U svoje aktivnosti uvrstila je i putovanja
Tokom proteklih godina, dodala je Jelica, dosta je putovala i uglavnom obilazila mjesta u Grčkoj, a posljednjih sedam godina svakog ljeta odlazi u banju Rgošte kod Knjaževca. Prošlog ljeta je tamo bila skoro dva mjeseca.
– Oduševljena sam tim mjestom i ljudima. Tamo sam stekla veliki broj prijatelja iz čitave Srbije. Volim da plivam na Banjici u Rgoštu, a posebno da skačem na glavu i ronim. Kada skočim u vodu, dobijem takav aplauz, jer samo djeca skaču i ja. Moji ukućani nisu oduševljeni time, ali obožavam skokove, a još više što nakon skoka nastavim da ronim – izjavila je Jelica.
Kazala je da će, ukoliko je zdravlje posluži i narednog ljeta ponovo u Rgošte, a do tada planira da još puno toga uradi. Ističe da ima još toliko planova, da nije sigurna da li bi joj bila dovoljna još dva života da ih sve ostvari, pišu Niskenovosti.rs.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu