Siniša Matijević ima 18 godina i živi sa ocem u selu Gornji Budački koje ima jedva nešto preko 10 stanovnika. Društvo, sem njega i bake, nije imao. Jedinu radost u životu u dugim danima i noćima, pronašao je u crtanju, slikanju i izradi skulptura. Prvi put javnost je za njega čula 2017. godine, kada je ekipa emisije “Provjereno” Dnevnika.hr pričala sa njim.
Tmuran život ispunio crtanjem
U razgovoru sa hrvatskim novinarima, Siniša se nije žalio. Nije se bunio kada je trebalo da pomogne baki oko ručka, ni kada treba da vozi traktor. Nije mu smetalo ni siromaštvo ni poljski WC. Ni škola i prijatelji udaljeni, jednom 12 godišnjaku, dalekih 8 kilometara. Jer, Siniša je već tada imao svoj svijet – umjetnička djela koja je počeo da stvara žmureći.
Crta on i bez poveza, ali ovako mu je draže jer, kako je tada kao dječak od 12 godina govorio, potpuno se usredsredi na dodir. Isključi se iz stvarnosti, pobjegne od problema.
– Osjetim pod prstom crte koje treba da nacrtam i tako uspijevam. Osjetim ako neka crta nije dovršena, ako znam da sam tu nacrtao, a nije dovršena, ako je prekinuta crta, znam da sam promašio zadatu liniju tu i onda ispravim. Osjetim gdje sam pogriješio i ispravim – govori Siniša Matijević.
Voli da stvara u tišini. Tata to već zna pa samo ćutke posmatra s druge strane stola, s jednakim čuđenjem kao i prvog dana.
– Upisao sam ga na fudbal jer sam ja igrao. Probao sam malo s njim da radim i vidio sam da od njega fudbaler biti neće. Umjesto fudbala izrazio je želju za crtanjem i vajarstvom i ja ga u tome podržavam – rekao je tom prilikom Željko Matijević.
Nije imao drugare u blizini
S terena i fudbalske lopte, za svog se jedinca i on prebacio u potpuno nepoznato područje. Svog je sina odveo umjetnicima, kako bi uz njih učio i napredovao. Iako su već navikli i na staru kuću i poljski WC, ovih im je dana stigla vijest koju nisu dočekali ravnodušni. Dobili su rješenje za stambeno zbrinjavanje u Krnjaku, a s njim i nadu u bolji život.
– Imam sve što mi treba, iako bi bilo bolje da dobijem što prije taj stan u Krnjaku. Mislim, bilo bi mi jednostavnije, pekara i prodavnica mi je odmah pored puta i škola, ali dobro je i ovdje, snalazim se dobro – govori Siniša.
Ali dok nema prijatelja u blizini, Siniša se ne dosađuje. Kada je shvatio da je zabavno crtati zavezanih očiju, nije se na tome zaustavio. Pokušao je s povezom na očima da hoda, radi stvari koje inače radi. A mašti i neustrašivosti – nema kraja. Već tada je Siniša sanjao neke velike snove.
– Najveća mi je želja da imam dobar život, da postignem neki rezultat. Da ovo što sada radim ne propadne, nego da nastavim s tim da radim i da uspijem u tome. To mi je najveća želja – priznao je tom prilikom Siniša.
Život mu se promijenio iz korijena
Nije ni slutio da će mu se želja ostvariti, šest godina kasnije.
– Ja sam zapravo i jako zahvalan u jednu ruku što sam rođen na selu zato što naučite neke stvari u životu raditi sami i bez ičije podrške te se osamostalite puno ranije nego vaši vršnjaci – kazao je Matijević u novom razgovoru za “Provjereno”. Kada je imao osam godina, njegovi su se roditelji razveli. Ostao je sam s tatom.
Ali u osnovnoj školi kao učenik i nije baš briljirao, priznaje. Pa je tako često znao školske časove umjesto na nastavi provoditi u kancelariji direktorke.
– Bio je jako nestašan. Trebalo je puno, puno razgovora da bi se smirio taj jedan prekrasni karakter koji je čučao u njemu – rekla je direktorka OŠ Katarine Zrinski Željka Stojković.
Upravo su ti dugi i česti razgovori bili razlog onome što je uslijedilo i što je zauvijek promijenilo Sinišin životni put.
– On je jedna specifična sudbina, specifična priča i trebalo je posložiti tako sve te kockice da bi četiri godine unazad mi doživjeli ovo što danas svi čekamo, a to je upis na akademiju. Ja sam rekla – to dijete može toliko puno i ta vrata ću mu otvoriti – dodaje Stojković.
Zagreb je bio grad u kojem bi Siniša mogao pohađati i školu, ali i nastaviti razvijati svoj talent. Međutim uz sve okolnosti to im se ipak činilo nedostižno. Tada se direktorka obratila udruženju Solidarna.
Naime, to je fond koji je nastao velikodušnim gestom gospođe Desanke Baković, koja je odlučila da proda svoj stan i šesto hiljada kuna (78.300 evra) donira za školovanje siromašne djece. Siniša je jedan od prvih stipendista fonda. Uz njihovu pomoć upisao je gimnaziju u Zagrebu.
Kuću na selu zamijenio je đačkim domom u Zagrebu. Od prvog dana udruženje mu je finansiralo i Učilište za likovno obrazovanje.
– Neka se djeca jednostavno boje, koja čak imaju talenta i sposobnosti. Boje se odvažiti i ići u tako velik grad iz najčešće ruralnih sredina jer se boje neuspjeha, boje se da neće niko iza njih stajati, da ih neće niko podupreti u bilo kojem smislu – rekao je on između ostalog pri kraju razgovora u prilogu za “Provjereno”, prenosi Dnevnik.hr.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu