Njena majka imala je komplikacije nakon porođaja koje su je, kako tvrdi, greškom ljekara, koštale života.
– Komplikacija se desila par dana nakon porođaja. Zaboravili su da joj izvade posteljicu. Naravno, to je krucijalna stvar, ne može to da se zaboravi, ali se eto dogodilo. Sepsa je nastala poslije nekoliko dana, upala je u komu i umrla nakon 10 dana od mog rođenja – otkrila je ona u emisiji “Preživeli”.
– Dospjela sam u ruke maminih roditelja. Tata je bio tu, ali se sklonio sa strane da sabere misli, jer je njemu tri mjeseca prije moje majke, preminuo otac. Nije mu uopšte bilo lako. Odrastam kod babe, djeda, bili su tu tetka i teča – kaže Nađa i dodaje da niko nije odgovarao za slučaj njene majke.
– Moja baba je htjela da pokrene nešto, ali tetka to nije dala. Ne želim da pričam, jer nemam informacije. Znam da je bilo u svim novinama i da je bilo na naslovnoj strani, kao ozbiljna i velika potresna priča, ali znam da niko nije pravno odgovarao.
Šest godina nakon tragedije život mlade influenserke mijenja se iz korijena i prelazi da živi sa ocem koji se oženio po drugi put.
– Upoznao je poslije dvije godine drugu djevojku. Pokušao je da započne bolji život, da ne bude sam. Sa mojih šest godina su se vjenčali i dobila sam polu brata. Počeli smo da živimo zajedno i tada počinje neki sasvim drugačiji život.
Tokom odrastanja jako joj je nedostajala majčinska figura, bez obzira što je odrastala uz baku, tetku i maćehu Maki, koju izuzetno voli i cijeni.
– U osnovnoj školi sam prvi put osjetila potrebu za majčinskom figurom. Kao mala sam stalno govorila: “Moja tata”, jer sam mislila da to tako treba. Tetka i baba su meni od samog početka majčinska figura. U šestoj godini sam dobila maćehu i tada sam prvi put osjetila potrebu da nekoga zovem mama, to sam joj i šapnula. Rekla sam joj da bih voljela da je zovem mama, ali da ne znam kako, jer je to za mene bila nepoznata riječ. U 19. godini dobila sam jaku depresiju, jer mi je majka užasno falila. Željela sam da je pitam neke stvari koje ne mogu da postavim nikome drugom, ali u tome mi je pomogla psihoterapija dosta. Od tinejdžerskih dana idem na terapiju i savjetovala bih svakoga da, ukoliko ima bilo kakvu vrstu psihološkog problema, da se obrati stručnjaku. Meni je zaista to pomoglo jako.
Život sa ocem od šeste do 10 godine je bio dobar, ali nakon očevog razvoda za Nađu postaje veoma težak.
– Sa tatom i Maki sam živjela od šeste do 10 godine, do njihovog razvoda. To je imalo isto veliki uticaj na moje odrastanje. Naučila sam se disciplini i na tome sam im veoma zahvalna.
– Kada sam došla u šestoj godini da živim sa njima, udarac je bio jak, jer svaka promjena je teška. Navikla sam se na nježnost kod bake i djeda, ali kod tate je sve bilo drugačije. Bilo je kažnjavanja, grubljih riječi, drugačiji potpuno način vaspitanja, ali sam im zahvalna na tome. Međutim, njihov brak je mogao da bude bolji. Među njima je vladala tenzija, pa samim tim nisu imali strpljenja za dijete. Osjetila sam težu stranu njihovog braka, koji se završio razvodom. Meni je nametnuta krivica da sam ja odgovorna za krah njihovog braka, jer nisam bila baš poslušno dijete. Teško sam se nosila sa tim dugo – kaže Nađa.
– Ostala sam da živim sa tatom, ali je on upao u veliku depresiju. Ipak, ja sam bila presrećna, jer ga imam samo za sebe. Kada smo ostali samo nas dvoje, konačno sam ga upoznala. Imali smo naše male rituale. Naučio me je da pravim domaći hljeb i tople sendviče. Poenta priče je da smo putovali zajedno i ti trenuci su meni ostali negdje baš urezani, kao najljepši period života sa njim, ali on nije bio srećan, tako da sam mu na kraju rekla da nađe djevojku, što je zaista i uradio – kaže ona, piše Blic.
Bonus video
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu