Banjalučki pisac i novinar daljskih korijena, ovih dana u izdanju „Imprimatura“ objavio je novu knjigu pod nazivom „Mrlje na šanku“. Riječ je o zbirci kratkih novinskih priča, svojevremeno objavljivanih u dnevnim novinama “Press”, a sad skupljenih i obogaćenih, sa par novih priča za zbirku, koja je prvu promociju doživjela prije par dana u kafani „Kod Ruže“(Krajišnik), mjestu kojem u velikoj mjeri duguju svoj književni život.
Povodom izlaska svoje nove knjige, Dakić je za Srpskainfo govorio o motivima za njeno pisanje, oprezu od ozbiljnih pisaca, književnosti i kulturi generalno, te naravno o jedinom „mjestu prebivališta“.
Šta je bila incijalna kapisla, koja je dovela do priča skupljenih u zbirku „Mrlje na šanku“, osim, da vas parafraziram „rilkeovske potrebe da ono što osjećaš konačno i zapišeš?
Prvi „okidač“ su bila povremena druženja sa profesorom istorije i aforističarem Božom Marićem koji je ujedno bio i jedan od posljednjih plemenitih potomaka rasne boemije do koje mnogo držim. Kasnije sam svjedočio sličnim pričama kod Ruže, ukraj rakijskih kotlova, na proputovanjima sa pjesnikom Zoranom Kostićem, kod šahista ispred nekadašnje Galerije. Bile su to redom izvrsne anegdote koje sam pokušao „presvući“ u kafanske priče.
Koliko su „Mrlje“ tvoj naklon formi novinskih kratkih priča, žanra koji je manje ili više u izumiranju, a koliko prst u oko onom djelu književne javnosti, koji kafanu posmatra sa puritanske tačke gledišta kao izvor svega, osim navodno ozbiljne literature?
Ozbiljni pisci su svijet za sebe i pošten čovjek želi samo dvije stvari kada je taj svijet u pitanju da mu nikada ne pripada i da mu se, s vremena na vrijeme, naruga. Volio bih da se novinska priča vrati u život, ali to je nemoguće sve dok nju pišu književni mrtvaci. U komentarima hrvatskog prevoda „Ilijade“, do kojeg naročito držim, stoji i ovo: „Samo bi lud čovjek brinuo šta će o njegovom pisanju reći banjalučki ozbiljni pisci“. Pa tako, onda i ja – ne brinem, da ne bih bio lud.
Koliko je bio problem povući granicu u ovim pričama u smislu, gdje je privatno, a gdje javno?
Vjerujem u iskrenost. Ona je prva pretpostavka stvaranja. Poštenje možda nije na cijeni, ali ono se i te kako isplatti. Bar kada je pisanje u pitanju. Laž se prepozna u prvoj rečenici i dobri čitaoci takvog pisca prezru nakon dvije stranice.
Koliko si svjesno, a koliko slučajno, pisao ove priče u nekoj vrsti formi produženog vica, čija se poenta saznaje na kraju a što čitaoca, želio on to ili ne, na neki način primorava na čitanje priča iz “Mrlja” od početka pa do pomenutog kraja?
Priče skupljene u „Mrljama“ su kratkog daha, ali ne i duha. Bar se nadam da je tako. One jesu pisane u toj formi „poslednje rečenice“ koja svojim „ponašanjem“ podsjeća na vic, ali sam se istovremeno trudio da u priče donesem i ponešto onog ambijenta u kojem su nastajale.
„Mrlje“ su izašle za malog izdavača „Imprimatur“, većina mlađih pisaca iz Srpske se snalazi kako zna umije kad je izdavaštvo u pitanju, novi nacrt budžeta RS je doneo novo smanjenje izdvajanja za kulturu. Što ne nudi previše optimizma u pogledu budućnosti književnosti i kulture generalno ili se varamo?
Ne varate se, ali to je oduvijek tako. I to malo para što ima daje se vazda istim piscima i izdavačkim kućama. Van toga sam godinama, ali nedavno sam gledao spisak onih koji su dobili pare na konkursu Ministarstva prosvjete i kulture za sufinansiranje izdavačke djelatnosti i vidio sam tačno ono što sam znao da ću vidjeti – ista imena koja iz godine u godinu kidišu na par stotina maraka.
Postoji jedan paradoks da se nikad više knjiga ne objavljuje, a nikad manje čita kvalitetne literature, ali kako uošte vrijednovati domaće pisce kad ozbiljna kritika skoro da ne postoji, a literarno ocjenjivanje se svodi na čekanje između dvije ili tri književne nagrade?
Nagradama više ne treba vjerovati. Sve je manje velikih pisaca i sve je manje odličnih knjiga. U takvom poretku stvari drugoligaši žele da im se prizna slava dostojna Andrića ili Selimovića. Ne biva. Nemamo pisaca kao što smo ih nekada imali, ali to ne znači da svi moramo pasti ničice pred Kustričinim knjigama. Ako nema Andrića, onda je i Kusturica dobar? Nije!
Udruženje književnika bi vokaciji svog postojanja trebalo okupljati sve pisce, ali čini se, da su kod nas najbolji oni, koji od Udruženja ili udruživanja bježe kao “đavo od krsta”?
Udruženju književnika Srpske ni Saramago ne bi odgovarao. Našli bi već nešto da mu zamjere. A pritom bi svi redom mislili kako su bolji i veći od Saramaga. Zato će prije Basara ući u SANU, nego što bih ja ušao u Udruženje.
Povratak u Dalj
Ova je knjiga na neki način bjekstvo od Dunava i Dalja, koji su na neki način tihe okosnice tvog proznog opusa. Da li se njima vraćaš nakon ove uslovno rečeno pauze?
Dalj i Dunav su moje „mjesto prebivališta“. Sve ostalo su, u manjoj ili većoj meri, ekskurzije. U januaru će izaći drugo izdanje „Petodinarki“, a potom, mada nemam pojma kada bi to moglo da se desi, i dva romana – jedan o slavonskoj emigraciji, a drugi o slavonskim „tigrovima“. Potom knjiga poezije, takođe o tom prostoru, a prije svega vjerovatno roman posvećen ovom vremenu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu