Vaše književno veče „Razgovori o Kišu“, u organizaciji „Imperativa” je napunilo Vijećnicu Kulturnog centra Banski dvor. Šta Vam znači ta činjenica?
Moje iznenađenje ima nekoliko “lica”. Prvo lijepa književnost, nije uvijek “sluškinja politike” i nevidljiva pod sačem politike. Ne zavarajmo se, politika i danas “nagriza” umjetnost, potčinjava je sebi kao u najvunenijim vremenima, želi da joj umjetnost, književnost, bude privjesak. Nažalost, lako su i danas prepoznatljivi “državni pisci”, “državni umjetnici”, koji rade za sebe ali protiv svoje vokacije. Drugo, moje veče je pokazalo da Kiš nije završio u “enciklopediji mrtvih” čitalaca, moljaca i pauka. I treće, raduje me najmlađa generacija Kišovih čitača.
Govorili ste o “nepoznatom Kišu”, o kome ste o odnosu života i literature slušali od njegovih prijatelja: nedavno preminulog Tvrtka Kulenovića, Mirka Kovača, Filipa Davida, Vide Ognjenović, mađarskog pisca Eršija, Jasne Šamić i drugih?
Oni su mi riječima sjećanja “portretisali” svoga Kiša, njegov karakter, zapaljivi temperament, samosvojnu boemiju, tajna načela njegove autopoetike, nepoznanice njegove alhemije pisanja. Pokušao sam da posjetiocima “poklonim” neke nove Kišove faktografske cveke, koje su “oneobičene” u njegovoj beletristici. Na primjer, Kišova „pjesma” „Đubrište” pisana je tako što je u davnoj „veseloj noći“, Kiš zalutao u jednim budimpeštanskom hotelu i izašao na hotelsko đubrište. Sjeo je i napisao nešto što mnogi nazivaju njegovim budućim stvaralačkim načelom – poetika nabrajanja!
Kako biste opisali svoju čitalačku privrženost Kišu? Zašto je Kiš vaš izabrani pisac?
To je jedna mala beskonačnost čitalačkog užitka, zadovoljstvo u tekstu, kako bi rekao učeni Bart. Kišova rečenica je imala neobičnu stilsku vibraciju, drugačiju jezičku “temperaturu”, drugačiji ritam, muzikalnost i tražila je čitača otvorenih čula spremnog na novu avanturu čitanja. Potom, magma oneobičenja, ta poetička odrednica ruskih formalista kojoj je Kiš dao svoje autentično kreativno značenje – opisati nešto kao prvi put, nevinim pogledom djeteta. Vidi se da je svaka Kišova rečenica prošla kroz nekoliko piščevih provjera i da nije tako lako dobijala milost uobličenja, kako bi Kiš rekao. Uživao sam u komparativnoj igri, pratio kako se neka Kišova rečenica “preobražavala” u različitim varijantama priče. Priznao je: „Pišem samo kad moram!”.
Objavili ste četiri knjige o Danilu Kišu! Da li je u planu još neka knjiga?
Prirodno bi bilo da četiri knjige “rode” novu knjigu, samo je pitanje koju i kakvu? Da ne ureknem, ove četiri knjige (antologije) put su do romana o Danilu Kišu. Ne romansirana biografija, nego roman. Napisao sam romane o Andriću i Kočiću. Novi roman o Kišu „pratio” bi pisca samo jedan dan. Put od Pariza do Mrakovice na Kozari, gdje je dobio Nagradu „Skender Kulenović”.
Napisali ste i priču “Kiš i Darmolatov”…
Da, ta je priča “prva ruka” događaja u Prijedoru, na Kozari i Mrakovici. Ako nije narcisoidna samohvala, priča je odlično ocijenjena od Kišovih prijatelja: Kulenovića, Kovača, Davida, Koprivice, Jasne Šamić, Bratića. Tom pričom sam “pridobio” njihovu naklonost i uvjerio ih da je neću zloupotrijebiti. Kada ste već spomenuli tu priču, ona je jezgro romana o Kišu.
Na večeri ste govorili o primjerima Kišove spartanske discipline u pisanju.
Kiš je od pisca tražio da manifestuje viši oblik pismenosti, da pokaže svoju spremu u jezičkim preobraženjima i simboličkim promjenama. Govorio da je srž njegove autopoetike, napisati što više “bijelih stranica”. Kovač mi je pričao da je “Pješčanik”, u prvoj verziji, imao oko 700 stranica. U konačnoj verziji Kiš je rukopis “masakrirao” i sveo ga na tristo stranica. Rekao je Kovaču da bi ga bilo sramota da neko vidi te odbačene stranice. Smatrao je brisanje važnijim od pisanja, gumicu “stariju” od pera. Slično Andriću.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu