Neki od njih se odande nikada ne vrate, neki sa aerodroma stižu pognute glave, a treći punog srca što su ponovo na zemlji koju zovu domom.
Svoje iskustvo sa životom u stranoj zemlji, podijelio je i jedan korisnik Tvitera iz Bosne i Hercegovine, želeći da stane na kraj svima onima koji osuđuju druge kada je ova odluka u pitanju.
– Imao sam dvadeset dve godine kada sam otišao da živim u Englesku. Imao sam iskustvo od pet godina u državnoj firmi, ali nisam se više vidio u BiH. Prvi posao mi je bio dostavljanje novina. Ustaneš u pola pet ujutro, sjedneš na podzemnu na Shepards bush i drndaš se sat vremena do Elephant&Castle. Sjedneš u kombi da desetoricom Poljaka, i onda te šibaju po londonskim Hadžićima, Ilijašima i Fočama. Sam, bez ikoga, miljama tegliš torbu od trideset kila j**enih novina i promotivnih materijala, ubacujes ih u sandučiće, i ako imas sreće, niko ti ne j**e sve jer im spamuješ poštu s**njima – piše on.
Uz sve svakodnevne muke i obaveze koje dolaze sa poslom i prilagođavanjem životu u stranoj zemlji, odvojenost od porodice ostavlja gorak ukus u ustima.
– Najgori dan mi je bio sestrin rođendan. Sjedio sam u podzemnoj, i plakao kao malo dijete znajući da čitava moja porodica se tog dana okuplja, slavi i druži se, a ja ću ako imam sreće završiti smjenu do pola tri i otići u stan, svaliti se da odmaram, nadajući se da ću skupiti lovu da položim j**eni IELTS kako bih mogao aplicirati za fakultet. Tako sam radio šest mjeseci, od dostavljanja novina, konobarisanja u piceriji, i šegrtovanja na baušteli – nastavlja tviteraš.
Upornost i muka se brzo isplatila, ali okolnosti su ga odvele na sasvim drugi put.
– Položio sam IELTS ocjenom 7.5 od 9, i uspješno se upisao na West Acton koledž. Nažalost, na aplikaciji za vizu studentska mi je odbijena. Razlog – nemam dobar pasoš i nisu sigurni da ću se moći finansirati u Engleskoj. Vratio sam se u BiH i pokušao još dva puta da dobijem vizu. Neuspješno oba puta. Sedam godina kasnije, tu sam u BiH, radim u vjerovatno najprosperitetnijoj industriji na svijetu, u kojoj nisam ni sanjao da ću se naći. Zadovoljan sam poslom, ne razmišljam šta ću, kako ću, i hoću li biti gladan. Viđam svoju porodicu i više cijenim svaki minut sa njima. Nikad neću zaboraviti onu vožnju podzemnom – piše u objavi.
Svoje iskustvo je, kaže, odlučio da podijeli zbog svih koji odlaze nekud uz osudu onih koji se nikada nisu našli u njihovoj koži.
– Zašto ovo pišem – zbog svih onih patriota koji obezvrjeđuju i omalovažavaju djevojku koja je neki dan objavila video u suzama kako mora da napusti zemlju. Pišem zato što čekam da mi rođak, koji sad ima godina kao ja tada, javi da je došao u Austriju, i da se snašao za spavanje večeras kod nekog jarana, prije nego počne raditi. Ako nisi probao, ako te nije muka natjerala, nemoj suditi nekome, ili ga proglašavati izdajicom. Neka je sretno svakome ko trbuhom za kruhom pokuša nešto bolje. Nikad ne zna gdje će svoju sudbinu naći – zaključuje, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu