Ova opasna praksa, prema navodima Beogradskog centra za ljudska prava, remeti već složene migracione tokove na Balkanu, a nerijetko je i središte teških životnih priča i ljudskih sudbina koje je teško i zamisliti. Jedna od njih je ispovijest mlade žene iz Konga koju su mađarske vlasti krajem septembra nezakonito protjerale u Srbiju.
– Napustila sam svoju zemlju 30. aprila ove godine. Otišla sam u Senegal, iz Senegala u Dubai. Sve to jer me je muž maltretirao. Muž mi je oficir u policiji i radi u predsjedništvu. Bila sam maltretirana i zbog toga sam napustila zemlju, kako bih otišla u Senegal, a iz Senegala za Dubai. Iz Dubaija sam stigla u Mađarsku, zatražila sam azil. Čim sam to uradila rekli su mi: “Ovde se ne traži azil” – svjedoči žena.
Na aerodromu u Budimpešti, prema saznanjima Beogradskog centra za ljudska prava, joj je uručeno nekoliko dokumenata, poput obavještenja o pravima i obavezama na mađarskom jeziku i odluke o lišenju slobode, ali njene muke zapravo tu tek počinju.
– Potražili su nekoga ko može da mi pomogne jer su govorili engleski. Rekla sam im da ne govorim engleski. Taj gospodin je govorio francuski. Rekao mi je da se smirim i da ne plačem jer sam tamo bila maltretirana. Rekao mi je: “Pomoći će ti, odvešće te u Srbiju i tamo ćeš biti na sigurnom”. Nakon toga su me odveli u neki zatvor i stavili su mi lisice. Tamo sam ostala cio dan. Plakala sam i nisam ništa jela. Uveče su došli po mene i po još jednu osobu i smjestili nas u policijsko auto – priča žena.
Uslijedio je višečasovni put ka granici sa Srbijom – bez hrane i vode. Na tom putu u policijskom autu našla se i grupa ljudi sa Bliskog Istoka, među kojima je bilo izmorenih žena i djece.
– Bilo je jako mračno. Mrkli mrak! Nije bilo nimalo svjetla, vozili su nas. Kad smo stigli, vozilo se zaustavilo, mi smo sišli i oni su nas fotografisali. Tamo nas niko nije sačekao. Gurali su nas, otvorili kapiju i gurnuli nas kroz nju – prisjeća se ona.
Našla se ispred žičane ograde visoke četiri metra i duge 175 kilometara koju je izgradila Mađarska da bi spriječila ulazak izbeglica. Navodi da mađarske vlasti primenjuju nasilje, s ciljem prinudnog proterivanja izbjeglica i migranata mogu se često čuti, a ti iskazi o policijskoj torturi uključuju prebijanje pendrecima, oduzimanje telefona i novca, puštanje pasa i primoravanje izbjeglica da skinu odeću na temperaturi ispod nula Celzijusa, prenosi Blic.
– Nisam poznavala Srbiju, nisam imala namjeru da odem u Srbiju. Gurali su nas. Bilo nas je trinaestoro, bilo je i djece. Gurnuli su nas. Prošli smo kroz kapiju. Nisam znala šta da radim pa sam pratila jednu porodicu sa djecom. Išla sam za njima. Ostali su išli nekim drugim putem, a mi smo svojim. Hodali smo kroz šumu i bilo je jako mračno. Nisam znala ša da radim. Plakala sam govoreći sebi da sam napustila svoju zemlju zbog problema, da sam došla ovdje kako bih bila bezbijedna, a ovdje je još gore! Zaista nisam znala šta da radim. Stigli smo do autobusa. Pratila sam nekog čovjeka. On je ušao u autobus, a ja za njim. On je platio vožnju. Stigla sam u Beograd i tu sam i ostala. Nisam znala šta ću… – zaključuje na kraju ispovesti koju je zabilježio Beogradski centar za ljudska prava.
U budućnosti planira da zatraži međunarodnu zaštitu u Srbiji, u kojoj se nevoljno našla po prvi put u životu, i to isključivo usled nezakonitog postupanja mađarske policije.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu