Posljednjih dana svjedočili smo stravičnim slučajevima nasilja u porodici. Tridesetrogodišnja žena iz okoline Laktaša, koju je, navodno bivši, suprug živu zapalio nasred ulice 20. jula, umrla je u ponedjeljak, nakon 13 dana borbe za život. Samo nekoliko sati ranije u Prnjavoru je, u gluvo doba noći, suprug tri i po sata držao suprugu zaključanu u stanu i sve vrijeme je bjesomučno tukao. Toliko ju je unakazio da je ni rodbina nije prepoznala.
Iz NVO upozoravaju da su ovi jezivi slučajevi samo vrh ledenog brega i da je nasilje u porodici sve učestalije i sve bezobzirnije, te podsjećaju da su samo prošle godine u BiH partneri ili muževi ubili 12 žena.
Svake godine na desetine žena bude ubijeno od strane nasilnih partnera ili muževa, ili bivših partnera odnosno muževa, a dešava se da čak i očevi ubijaju rođenu djecu, da bi se osvetili ženi, koja ih je ostavila. Da li se, po Vama, nasilje u porodici, kao ozbiljan društveni problem, “liječi” adekvatnom terapijom?
Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici je zaista veliki društveni problem, što potvrđuju i slučajevi koje ste naveli. Republika Srpska je posljednjih godina preduzela niz aktivnosti u pravcu stvaranja adekvatnog normativnog okvira za sprečavanje nasilja u porodici i za obezbjeđivanje adekvatne zaštite i pružanje pomoći žrtvama nasilja u porodici. Međutim, subjekti zaštite, koji su dužni primjenjivati zakonska rješenja, pronalaze različite izgovore i načine da zaobiđu njihovu primjenu.
Zbog čega se to dešava? Šta je korijen problema?
U osnovi takvog postupanja jeste zapravo patrijarhalno vaspitanje i stav da je žena ta koja je podređena muškarcu i da muškarac, bez obzira na to u kojoj ulozi se nalazi, ima pravo da upravlja životom žene. Sve dotle dok se na nasilje u porodici gleda kao na manje važan oblik kriminaliteta, ili mu se pristupa kao incidentnoj situaciji među bračnim ili vanbračnim partnerima, koja je izazvana “teškom naravi žrtve” i njenom nesposobnošću da se prilagodi zahtjevima bračnog života, imaćemo neadekvatan pristup rješavanju ovog problema.
Kako komentarišete činjenicu da se osumnjičenom, koji jeste porodični nasilnik , ali koji je planirano i na svirep način ubio svoju suprugu, tako što ju je polio benzinom i zapalio, na teret stavlja krivično djelo “nasilje u porodici”, a ne ubistvo? Čak su nam iz pravosudnih izvora nezvanično “pojašnjavali” da moraju tako, jer se, navodno, ubistvo bračnog partnera mora tretirati kao nasilje u porodici?
Nije tačno da se ubistvo bračnog druga mora tretirati isključivo kao nasilje u porodici, jer svako ko poznaje krivično zakonodavstvo Republike Srpske zna da je ubistvo člana porodice, koji je prethodno zlostavljan od strane učinioca, predviđeno kao poseban oblik teškog ubistva, za koji je predviđena kazna zatvora najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora. U konkretnom slučaju, prema podacima iz medija, učinilac je prethodno prijetio svojoj bivšoj supruzi da će je ubiti, jer ga je napustila, prijetio da će zapaliti kuću njenih roditelja u kojoj je trenutno živjela, da bi konkretnog dana, s pripremljenim benzinom došao i bivšu suprugu polio benzinom i zapalio, i to pred maloljetnom kćerkicom. Čak je i laiku, koji nikada nije polagao ispit iz nastavnog predmeta Krivično pravo, jasno da se radi o smišljenom, planiranom činu, usmjerenom na lišavanje života bivše supruge, zbog toga što ga je ostavila.
Kako komentarišete činjenicu da je nakon brutalnog nasilja u Prnjavoru nasilnik pušten na slobodu, bez zadržavanja u pritvoru, te da mu nije određena čak ni mjera zabrane približavanja žrtvi ili zabrane uhođenja žrtve, što on koristi kako bi žrtvi pokazao da mu “niko ništa ne može”?
Navedena situacija je takođe rezultat neadekvatnog odnosa nadležnih organa prema problemu nasilja u porodici. To nije usamljen slučaj. Ako pogledate izvještaje koji se svakih šest mjeseci dostavljaju Ministarstvu porodice, omladine i sporta RS, vidjećete da se hitne mjere zaštite, koje zapravo i imaju cilj da pruže zaštitu žrtvi i da spriječe ponavljanje nasilja, veoma rijetko koriste. U drugim državama, u kojima je praksa postupanja prema nasilnicima drugačija, nasilniku bi policajac na licu mjesta izrekao neku hitnu mjeru zaštite, a kod nas se ovim mjerama zaštite pristupa veoma oprezno, jer one, prema mišljenju jednog dijela pravosudne zajednice, zadiru u prava nasilnika. A pri tome se ti isti predstavnici pravosudne zajednice ne pitaju kako se osjeća žrtva nasilja kada shvati da ne može očekivati adekvatnu zaštitu, ni od onih koji su po zakonu dužni da je pruže.
Prema statistikama, velika većina nasilnika se “izvuče” s novčanom ili uslovnom kaznom. Istovremeno, svjedoci smo da u društvu porodični nasilnici nisu odbačeni, naprotiv, često su vrlo poštovani, dok su žrtve marginalizovane. Vaš komentar?
I ovo potvrđuje da nije problem u zakonima, nego u njihovoj primjeni. Svaki zakon, ma koliko bio dobar, postaje loš ako se primjenjuje protivno svojoj svrsi. U tom smislu mogli bismo govoriti i o kaznenoj politici sudova, koja obiluje uslovnim osudama i novčanim kaznama, i to ne samo za ovo krivično djelo već i za niz drugih djela. Postavlja se pitanje da li smo, usljed društvenoekonomskih prilika u kojima živimo, sveopšteg pada morala i moralnih vrijednosti, postali društvo neosjetljivo na kriminal. A možda smo zaboravili da se nasilje u porodici može desiti nama, našim sestrama, kćerima.
Imunitet lokalnih moćnika kupljen za sitni novac
Nasilnik koji je brutalno prebio suprugu u Prnjavoru navodno je, istog dana, viđen u svom kafiću u centru grada u društvu policijskih inspektora i lokalnih moćnika. Kakva je poruka na taj način poslata javnosti?
Mislim da neću otkriti ništa novo ako kažem da je veliki problem našeg društva “faktički” imunitet lokalnih moćnika, kupljen za neke sitne novce, koji ih “štiti” od zakona. Zato imamo takve situacije koje ste naveli, a one su obično od strane građana praćene komentarima da su “zakoni loši” i da bi situacija bila drugačija kada bismo imali bolje zakone, kao neke druge evropske države. Međutim, nije problem u zakonima, već u onima koji primjenjuju zakon.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu