Ko „šiša“ roditelje?

Roditelji učenika Osnovne škole „Branko Radičević“ u Banjaluci nisu tražili nemoguće. Tri noćenja u Kragujevcu 630 KM. Samo su pitali zašto je 50 KM skuplje nego lani. Odgovor je bio jednostavan. Poziv se ne može ponoviti. Ishod još jednostavniji. Djeca ostaju kod kuće.

Slična situacija i u Medicinskoj školi. Cijena 1.499 KM. Roditelji su tražili da autobusi ne budu stariji od pet godina i da dobiju jasnu strukturu troškova. Umjesto objašnjenja dobili su uplatnicu za prvu ratu. Inspekcija nema nadležnost da ispituje cijene. Agencije se pozivaju na poslovnu tajnu. Škole na proceduru. Ministarstvo na to da su ekskurzije fakultativne. Sistem funkcioniše besprijekorno, ali bez roditelja.

Transparentnost je minimalna, konkurencija formalna, a prostor za bilo kakvo pitanje praktično nepostojeći. Roditeljima je ostavljeno samo da odluče hoće li dijete ići ili ne.

Ekskurzije se predstavljaju kao važan dio odrastanja, prilika za sticanje iskustava i uspomena koje traju cijeli život. A u praksi se svode na finansijski test izdržljivosti porodice. Onaj ko može platiće, ma koliko koštalo. Onaj ko ne može snosiće posljedice odluke da dijete ostane kod kuće, uz neizbježno pitanje: „Zašto ja ne idem?“

Roditelji nemaju pravo da utiču na cijenu, traže detaljnu kalkulaciju ili predlože alternativu. Njihova uloga svodi se na potpis saglasnosti i uplatnicu. Sve drugo je, izgleda, zadiranje u „poslovnu tajnu“. A kad se i pitaju, odgovor je uglavnom procedura, poslovna tajna ili pravilo fakultativnosti.

Možda je vrijeme da se postavi jednostavno pitanje: ako je ekskurzija dio školskog sistema, zašto su pravila tržišta jača od prava roditelja na informaciju? I zašto se svaki pokušaj da se traži objašnjenje doživljava kao problem, umjesto kao legitimno pravo?

Dok se to ne promijeni, roditeljima samo mogu izabrati hoće li poslati dijete ili ne. A to, očigledno, i nije baš izbor. Ako je ekskurzija partnerstvo škole i porodice, onda je jasno ko u toj priči nema glas. I ko, očigledno, „šiša“ roditelje.