Ne radi se tu samo o čisto teološkom pitanju, odnosno odluci grešnog ljudskog čeljadeta da zbog kratkotrajnog zemaljskog bogatstva i koristi preda nečastivom ono što bi trebalo da je najsvetije.
U siromašnim državama i zajednicama cijena ljudske duše je najjeftinija. Odricanje od ranijih uvjerenja, spremnost na ćutanje i lojalnost novim gazdama proporcionalno je veća što se neko društvo nalazi u dubljem moralnom i socijalnom glibu. Što su ljudi gladniji i očajniji, njihova je cijena niža.
Opozicija u Republici Srpskoj nedavno je ponovila optužbe da vlast, uoči predstojećih opštih izbora u oktobru, pojačava pritiske na zaposlene u javnom sektoru. Prikupljanje sigurnih glasova, obavezan dolazak na mitinge vladajućih političkih partija, prijetnje ostankom na radnom mjestu, samo su neke od ucjena i pritisaka koji se primjenju nad onima koji rade u javnim i državnim institucijama i organima lokalne samouprave.
Nije nikakva tajna da vladajuće stranke, kao jedan od načina prikupljanja sigurnih glasova, šakom i kapom zapošljavaju svoje stranačke vojnike, ali i razne očajnike po javnim preduzećima i institucijama.
Od takvih se očekuje ne samo da glasaju za one koji su im obezbijedili sigurnu koricu hleba, već i da namaknu određeni broj birača za naredne izborne cikluse. Tu već dolazimo do faustovske dileme o prodaji duše i kolika je njena cijena.
Ako nevoljnici koji su posao dobili po partijskoj liniji već „moraju“ da glasaju za svoje dobročinitelje, postavlja se pitanje zašto to rade oni koji nisu dobili ništa? Možda to rade iz uvjerenja ili se nadaju da su oni sljedeći u redu čekanja. Za posao ili za prodaju duše. Svejedno.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.