Snežana O. radila je cijeli svoj vijek. Podizala je porodicu i djecu, i onda u 52. godini, uz nebrojeno nedopustivih poniženja i prezira zbog „pogrešnih godina“, ostala bez posla.
Ova rečenica mogla bi da bude početak nekog dobrog dramskog teksta, koji – dobre priče radi – najavljuje borbu i preokret, ali je danas nažalost priča mnogih žena u srednjim godinama nad kojima se uglavnom nadvije jedno definitivno konec, piše Kurir.
Priča Novosađanke Snežane O. sasvim je realna a specifična je ipak po nečemu, po čemu mnogo ostalih nije: po borbi i odlučnosti da se ne posustane, po nesagledivom optimizmu i vjeri u sebe, piše 021.rs.
Snežana je u svojoj knjizi opisala to iskustvo jer je željela kako je rekla da napiše „podsticajni testament drugima ženama koje su prošle kroz sličnu situaciju.
– Htjela sam da napišem podsticajni testament drugim ženama koje su prošle slične priče, ili koje će ih nažalost tek proći, da znaju da one ni za jednog nadređenog nisu stara žena, baba, debela žena, krakata žena, žena ovakvog ili onakvog izgleda… Sve te riječi ubijaju čovjeka. Marginalizuju ga, diskriminišu. To se zove mobing – kazala je ona.
Nju, međutim, ta iskustva nisu obeshrabrila. Naprotiv, probudila su u njoj optimistički inat koji ju je dalje vodio da pomjera granice mogućnosti za druge izbore:
– To me prošle godine odvelo na riječni kruzer, na kojem sam radila kao sobarica i doživjela liberalni kapitalizam u njegovom neshvatljivo surovom obliku. Ovdje kod nas život je zaista surov, ali sve ono što mislimo i maštamo o radu na zapadu često nije ništa manje surovo i strašno, ili bar nije ni blizu istine – kaže Oreb za 021.rs.
Nakon poslatog CV, razgovora i provjere engleskog putem skajpa, Snežana Oreb dobila je posao sobarice na kruzeru koji je uključivao dvonedjeljne ture Budimpešta – Amsterdam. Bila je najstarija među 40 članova posade.
Kada su joj javili da je prošla testiranje, dobila je kartu i otputovala u Beč, gdje su je čekali šofer i kola koji su je odvezli u Linc, odakle je brod krenuo. Sve je vrlo profi, vrlo prijatan doček radnika. Ukrcali su se par dana prije turista, da bi očistili brod i pripremili ga za kruz. Tako su, naime, interno zvali svaku dvonedjeljnu turu.
Na brodu, dugom 135 metara bilo je 200 turista, mahom starijih od 70 godina. Posadu čine ljudi sa svih strana svijeta, najviše sa Filipina i iz Rumunije, Oreb je bila jedina iz Srbije.
Minutaža za platu i goli život
– Posada je smještena u donjem, mašinskom dijelu broda, ispod nivoa rijeke, kabine su tri puta tri metra, dijeliš ih uvijek sa nekim, moja cimerka bila je Rumunka. Spavala sam na gornjem krevetu, što je prilično klaustrofobično, plus, ukoliko dođe do kočenja, ili sudara, pad sa kreveta je neizostavan. Teško da može da se spava, čak i kad si preumoran. Putuje se noću, brodovi neprekidno trube, zvuk sirene skoro da ne prestaje. Nevjerovarno je koliko je gust saobraćaj na rijeci, ponekad bih mislila da putujemo nekim auto-putem, a ne rijekom. Inače, sirene moraju da se čuju kao upozorenje, jer su sudari česti. Kruzeri su toliko veliki, a saobraćaj tako gust da se prilikom mimoilaženja brodovi skoro dodiruju, nekad bude jedva pola metra između njih. Imaš radno vrijeme: smjene su od šest do 14 sati i od 18 do 22, ali ako te pozovu i mimo tog vremena, moraš da se odazoveš – ispričala je.
Na brodu nerijetko rade cijele porodice, i više je muškaraca nego žena, skoro 65 odsto.
– Za sve što radiš postoji minutaža koju moraš da poštuješ. Za osam minuta moraš da spremiš sobu, za pola sata moraš da opeglaš (na mašini) 200 stolnjaka. Posao koji sam ja radila sama nekada su radile tri žene, ali je vlasnik kompanije odlučio da prištedi. Svi nadređeni stalno, ali neprekidno, kad god te sretnu viču: Go, go!, Fast, fast!, Faster! Stalno si u strahu da nisi dovoljno brz i dobar – dodala je
Cijela posada mora da poštuje strogo utvrđena pravila. Jedno od njih je da se sa gostima ne smije razgovarati, niti imati bilo kakav kontakt. Nekada su gosti radoznali, pa se raspituju o vama, ali ništa im ne smijete otkrivati o sebi ili brodu, jer ako to šefica sazna – ne bude baš prijatno. Između posade – glas ne smije da se povisi, zidovi su tanki, moramo da šapućemo da nekog ne probudimo. Staf je surov međusobno, cinkarenja je dosta, nema solidarnosti… – dodala je ona.
– Filipinci se jedino drže zajedno. U svoje društvo ne primaju nikoga čak i kada smo van broda, kada imamo slobodno. Ima tu raznih priča, ljubavnih, sklapanja i „rasklapanja“ brakova, raznog mobinga i uznemiravanja… Mnogo se pije kada se ne radi, zato se dešavaju i padovi sa broda. Na našem ga konkretno nije bilo, ali sam čula od onih koji su već radili na brodu da se to često dešavalo. Na bezbjednosti se, bar nominalno, mnogo radi. Požari su na kruzerima česti, meni se, npr. u sobi zapalila klima.
Na brodu na kojem sam bila, nije bilo ljekara. Svako nosi svoju malu, ličnu apoteku. Poneko ima i „riječnu bolest“, jer sve se neprekidno ljulja i mrda, i morate da pije tablete protiv nje. Postoje razna dežurstva, jedno od njih je noćna smena tokom kojeg se obilaze kontrolne kote na brodu. Tom prilikom upisuje se sve primjećeno na brodu. Svako ko je dežuran mora biti vrlo oprezan, jer radi noću, pod je od čelika, klizav, nema zaštitnih ograda, koridori su izuzetno uski i klaustrofobični. Izlažete se opasnosti i mimo toga, kada hodate tim koridorima (unutrašnjim hodnicima se ne ide da ne uznemiravaš goste, osim ako to posao ne nalaže), uz stepenice, niz stepenice, sa teretom, po kiši vjetru, i opet napominjem – sve je često klizavo i mokro, i nema ograde… Ako zapnete za sajlu – povreda je neminovna – priča ona.
Na brodu na kojem je radila Snežana, dva puta nedjeljno imali su simulaciju poplave i požara. I tada su svi, cijeli brod, morali da budu pod punom ratnom opremom. Što nije uvijek lako, jer gosti broda su uglavnom stariji ljudi, a i posada nije suštinski obučena za požar i poplavu.
– Meni je čudno da se nesreće poput one u Budimpešti ne dešavaju češće jer su propisana dva minuta, od oglašavanja sirene za opasnost do izlaska na palubu, gdje stoje pojasevi za spasavanje. Nemoguće je ispoštavati to ako si u dnu broda gdje je smještena posada a imaš stare, pa time i sporije goste, uske koridore i paniku. Ako tome dodamo statistiku koja kaže da je samo sedam minuta dovoljno da brod potone, očigledno je da još treba poraditi na bezbjednosti… Tome u prilog ide i to da npr. u vešernici ima blizu 10 mašina koje neprekidno rade, kada su vježbe stalno ti ponavljaju da moraš voditi računa gdje ti je aparat za gašenje požara, ti to tada znaš, ali čim vježba prođe, stvari ga zatrpaju… – ističe ona.
Kakvi su gosti?
– Kakvi su gosti, pitate? Meni je bilo šokantno koliko ljudi ne vode računa o higijeni. To što sam viđala u sobama ne može se prepričati riječima. Nevjerovatno je gdje smo mi kao civilizovana bića stigli. Ipak ono što me kao ljudsko biće najviše porazilo su tzv. monkay night koje se organizuju jednom tokom jednog kruza. Tada članovi posade moraju da zabavljaju i animiraju goste, i to tako što maskirani sjede unutar kruga koji naprave gosti. Sve izgleda prilično uvredljivo i krajne nedostojanstveno. Nevjerovatno je koliko je daleko čovjek spreman da ide u ponižavanju, šta je sve u stanju da uradi za pet evra. Molila sam šefove da me zbog mojih godina, kao najstarijeg člana posade, poštede, pa sam na kraju u tom krugu samo sjedela, maskirana, što samo po sebi nije ništa manje neprijatno.
Kao neki kontrapunk toj večeri je veče koje se uvijek organizuje na kraju svakog kruza, kada se imenom i prezimenom, i imenom zemlje iz koje dolazimo, u svečanim uniformama predstavimo gostima.
Riba, varivo i kolač
Na brodu ima i dosta pozitivnih stvari. Recimo, čistoća je na nevjerovatno visokom nivou. Jako se vodi računa da prašine nigdje ne bude, kako u gostinskim tako i u našim sobama. Nadrljaš ako glavna hauskiperka pređe prstom negdje i naiđe na prašinu. Menadžerka npr. u bilo koje doba dana ili noći ima pravo da uđe u tvoju sobu i provjeri čistoću.
Peškiri se mijenjaju četiri puta dnevno – pa i više ako treba, a posteljina – nekad i svakog dana. I članovi posade mogu da koriste vešeraj kad god i koliko god hoće. Brinuli su takođe da nam ishrana bude odlična. O tome se baš vodilo računa. Neobični su samo bili termini obroka, a sve zato da se ne bi remetila satnica obroka gostiju. Doručak je bio u devet, ručak u 11, a večera u 17 sati. Jeli smo u posebnom uglu restorana, svako sklanja svoj tanjir. Sve se mora jesti sa jednog tanjira. Tako se na njemu nekad nađu riba, varivo i kolač. A kako da pojedeš kolač koji miriše na ribu?
Što se plate tiče, poslodavac je izuzetno fer. Ona je, po ugovoru, fiksna i iznosi 1.500 evra, a po kruzu dobijaš još 700-800 evra. Izgleda mnogo, ali kad te ubace u mašinu da svakome neprekidno moraš da govoriš da je sve „fine“, sav novac je besmislen. Čak i ako prekineš ugovor prije datuma do kog si potpisao da radiš, uredno te, bez zatezanja i ikakvih penala, isplate do posljednjeg centa“.
Moj prozor u vrtlogu rijeke
Na propitivanje, kako izgleda život na brodu van radnog vremena, i kada izađe sa broda, Snežana kaže:
– Kad shvatiš da se pod tobom sve ljulja, bukvalno i metaforički, onda – ili odmah odeš, a mnogo ljudi brzo odustane, ili odlučiš da ćeš pobijediti i tu prepreku. Ja sam birala ovo drugo i izdržala sam dva mjeseca, iako sam potpisala ugovor na šest mjeseci. Moja cimerka je otišla kući sedam dana prije isteka cijelog ugovora. Nije više mogla da izdrži, rekla je da ide kući da nešto obavi i više se nije vratila. Kada sam imala pauze na brodu, zvala sam svoje, ti razgovori su me spasavali, pričala sam sa cimerkom, ili bih pisala dnevnik. Od njega nastaje moja druga knjiga koju pišem, zvaće se „Moj prozor u vrtlogu rijeke“. Čitala sam, razmišljala kako sam dospjela tu…
Posustaneš, prosto padneš u očaj, čak i ako to nije tvoja priroda. Rad, i uopšte boravak na brodu, je iz domena nekog jako čudnog rijalitija. Kada sam imala pravo na izlazak obilazila sam sve te lijepe gradove: Amsterdam, Majnc, Vircburg, Regensburg, Pasau, Linc, Beč, velelepne dvorce, i to je bilo pravo uživanje…
Ne, nemam gorčinu zbog svega. Nekad ranije, nekad kasnije shvatiš da sreća nije isključivo negdje drugdje, da nije uvijek izvan tebe. Da je ona zapravo u tebi. I sada radim posao koji je ispod mog znanja i mogućnosti, ali radim i to u društvu koje ne prihvata određene godine jedne žene. Nije me sramota zbog toga, već sam srećna što mogu da radim i privređujem, jer vjerujem da nismo rođeni u fotelji i da je svako iskustvo razred više u školi života. Svaka žena može da napiše knjigu uvreda, diskriminacije i poniženja koje je doživjela.
Ispričala sam ovu svoju priču kao neku vrstu upozorenja a trudiću se da zadržim lepa sećanja, bar na te gradove, na cimerku i šeficu koja je na rastanku plakala i rekla mi da se čuvam da ne bih zarađene pare trošila na lekare. Ispričala sam moje iskustvo da bi mlade žene koje odlaze u nepoznato, u potrazi za poslom, znale s čim će se možda susresti, da bi umele da reaguju i ne dozvole da ih ponižavaju. Za početak treba povući granicu preko koje se ne sme. I uvek mora da postoji drugi rečnik komunikacije. Uvrede nisu njen jezik.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu