Iza njenog širokog osmjeha krije se bolna životna priča koja je počela kada je imala samo dvije godine. Njen otac tada je nastradao u operaciji Oluja, a kako je Aleksandra ispričala, ne sjeća se puno iz tog perioda.
– Ne sjećam se toliko dobro tog momenta kada mi je otac poginuo, a najteži momenat bio je kada je ujak nestao na Kosovu 1999. godine. Odmah mi je knedla u grlu kada pomislim na to, plače mi se – prisjetila se Aleksandra.
Nakon što su se ona, majka i sestra donekle oporavile od tragičnog gubitka, privremeni dom bio im je sigurna kuća, u kojoj su živjele sa još 12 porodica. Ipak, taj period života u Aleksandri ne budi ružne, već lijepe uspomene.
– Mama ne voli da puno pričam o tome, ali nema ničega lošeg u tome što se mama izborila za nas. Meni to iskustvo nije u lošem sjećanju, naprotiv, bilo je dosta dječice i mi smo se svi družili. Napravili su to kao neka kuća puna djece i žena, mi smo uživali. Stvarno nismo osjećali ništa tu loše, niti da može bilo šta loše da nam se desi. Osjećali smo se zaštićeno – ispričala je pjevačica.
Ističe da je u sigurnoj kući stekla puno prijatelja.
– Mog kuma sam tamo upoznala, mama ga je krstila i ostali smo jako bliski. Pravili smo stalno ludorije, ja sam bila mirno dijete a on je bio antihrist, a sada je obrnuto. Pravili smo zvrčke stalno. Mogu da kažem da sam imala jako srećno djetinjstvo, moja mama se zaista trudila oko nas – ispričala je Aleksandra, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu