Izgubila bitku sa teškom bolešću: Stefan i Boško su fotografisali posljednje dane svoje majke

Tu je i dnevnik njene bolesti, pismo sinovima, bilješke i fotografije iz njene mladosti i djetinjstva. Izložba je nazvana, jednostavno, “Dnevnik o mami”.

Mami Negrici je 2017. dijagnostikovan rak po drugi put petnaest godina ranije se samostalno i alternativnim metodama izliječila od njega. Ponovo je ostala pri odluci da se sama liječi povukavši se u mali dom na jezeru u potrazi za novim iscjeljenjem, piše Noizz.

“Dnevnik o mami” predstavlja sentimentalno putovanje kroz Negricine posljednje dane. Od trenutka kada joj je po drugi put ustanovljen kancer do smrti. Njeni sinovi (autori izložbe) Stefan i Boško Đorđević zabilježili su ovaj put traganja, sjećanja, snova, nade, ljubavi, borbe i odlaska.

Kroz isječke života u kandžama bolesti istovremeno provejava i zahvalnost i tuga, harmonija i trepet, život i smrt. Lakoća i težina; prihvatanje i opiranje činjenicama; ispunjenost i praznina. Zapitanost: šta je sve to majka? Naše utočište u djetinjstvu, protivnik u pubertetu i prijatelj u odraslom dobu?

View this post on Instagram

She is a child. A medow, a little bridge over the stream. And a white house with stone steps, ten of them live there. Slanting rays of the afternoon sun, a big swing between two cerrises. She is a yellow building. A passing train shakes the windows, the four of us live there. Through the curtain something like a football field, and dust. Shoes in shoelaces, a siren sound at 3, she is my mom. Ice cubs and and a cut on the forehead. A snow clad street. The look at the end of the hallway, papers in folders, on the wall, in notebooks. Smoke from the chimneys, smoke from a cigarette, the three of us live there. She is a room. Green and white, and a tape recorder by the bed. A camping house by the lake and a sleeping cat. Calm water. She smiled. She is here. She said she is always here. ——————————- Ona je dete. Livada, mali most preko potoka. I bela kuća sa kamenim stepeništem, njih desetoro živi tu. Kosi zrak popodnevnog sunca, između dva cera velika ljuljaška. Ona je žuta zgrada. Zvuk voza zatrese prozore, nas četvoro živi tu. Kroz zavesu nešto nalik fudbalskom terenu, i prašina. Pertle u patike, zvuk sirene u 3, ona je moja mama. Posekotina na čelu i ledene kocke. Zavejana ulica. Pogled na kraju hodnika, papiri u fascikli, na zidu, u sveskama. Dim iz dimnjaka, dim iz cigarete, nas troje živi tu. Ona je soba. Zelena i bela, i kasetofon pored kreveta. Kamp-kućica na jezeru i mačak koji spava. Mirna voda. Nasmejala se. Ona je tu. Rekla je da je uvek tu. 📝@bosko.djordjevic

A post shared by Stefan Djordjevic (@stefan.j.djordjevic) on Feb 19, 2020 at 3:12am PST

Ovom jedinstvenom izložbom Stefan i Boško prevazilaze „običan“ društveni apel i poklanjaju nam jedno svjedočanstvo koliko o bolesti i afekciji, toliko više o samom majčinstvu.

Na kraju ostaju utješne Tolkinove riječi:

– Smrt je još samo jedan put kojim svi moramo poći. Siva kišna zavjesa ovog svijeta se sklanja i sve se pretvara u srebrno staklo. I tada ugledaš: bijele obale, i izvan, daleku zelenu zemlju pod brzim izlaskom sunca.

View this post on Instagram

Večeras 19h!

A post shared by Stefan Djordjevic (@stefan.j.djordjevic) on Feb 20, 2020 at 2:00am PST

Ili kako su to Stefan i Boško prenijeli u njihovom oproštaju od Negrice:

– Ona je dijete. Livada, mali most preko potoka. I bijela kuća sa kamenim stepeništem, njih desetoro živi tu. Kosi zrak popodnevnog sunca, između dva cera velika ljuljaška. Ona je žuta zgrada. Zvuk voza zatrese prozore, nas četvoro živi tu. Kroz zavjesu nešto nalik fudbalskom terenu, i prašina. Pertle u patike, zvuk sirene u 3, ona je moja mama. Posjekotina na čelu i ledene kocke. Zavejana ulica. Pogled na kraju hodnika, papiri u fascikli, na zidu, u sveskama. Dim iz dimnjaka, dim iz cigarete, nas troje živi tu. Ona je soba. Zelena i bijela, i kasetofon pored kreveta. Kamp-kućica na jezeru i mačak koji spava. Mirna voda. Nasmijala se. Ona je tu. Rekla je da je uvijek tu.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu