U rukama je nosila kćerku Mariju koja je tada imala samo godinu i po dana. Vesna se kao majka lavica bacila na bebu da je zaštiti, a geleri su joj isjekli noge. U jednom trenu našla se na zemlji u lokvi krvi.
Ne samo što je od tada nepokretna, Vesna se 2006. godine suočila i sa teškom bolešću. Osećala je da nije dobro i znala je da su geleri počeli da “rade svoje”.
– Osjećala sam se jako loše, i tako su mi ustanovljene dve autoimune bolesti, a nakon toga i kancer debelog crijeva. Krvarila sam i imam velike bolove, na kraju su mi rekli ili da mi sijeku noge ili da operišu glavu. Ja sam rekla da dajem sve, samo noge ne, i bez njih sam i ostala. Dugo sam se oporavljala, ali nažalost usljed biološke terapije i lijekova sam smršala 14kg. Sada imam novu muku i molim za pomoć – priča Vesna.
Kada su joj amputirane noge, imala je 58.5 kilograma i na tu kilažu su joj rađene proteze. Sada je zbog bolesti smršala i hitno su joj potrebne nove proteze, kako bi mogla da izađe iz stana.
– Živim sama, kćerka se udala, a ja sam na petom spratu bez lifta i komšije su sve starije, hitno mi treba pomoć kako bi mogla da izlazim i idem na kontrole trpim velike bolove. Novac za proteze imam, ali nemam za ležanje u bolnici, jer su mi atrofirali mišići i potrebno je vrijeme da se sve sredi. Kćerka se udala i ja ne želim da je zovem da me ona podiže i spušta, ima malo dijete i to je dovoljno naporno, ne mogu ja mojim životom da je opterećujem dodatno. Meni je potrebno 70.000 dinara kako bih platila bolnicu, a za proteze imam novac na računu, te ovim putem molim ljude koji mogu, da mi pomognu oko ovog novca da uradim te proteze i nastavim da se borim za život – poručuje Vesna.
Vesna se s bolom priseća bombardovanja i detalja dana koji joj je promijenio život.
– To je bilo 5. aprila 1999. godine, prolazila sam pored kasarne gdje sam i radila, kao i moja majka. Počelo je bombardovanje, ali ja nisam znala šta se dešava. Kćerka Marija mi je bila u rukama, bila je beba. Kada sam čula detonaciju, padale su bombe oko nas, a ja sam se bacila na moju Mariju, samo mi je bilo bitno da ona bude živa. Otvorila sam oči, i vidjela svuda krv, vikala sam samo “gdje mi je Marija, da li je živa”. Sledeća scena je bila kada sam vidjela čovjeka koji je radio na kapiji, imao je gdje da se skloni, ali nije, uzeo je moju Mariju u jednu ruku, a u drugoj je nosio pušku, trčao je i odveo je na sigurno – počinje priču Vesna.
Kako kaže, taj dan nikada neće zaboraviti, jer kada su je odveli u bolnicu, ona nije znala gdje je njena kćerka.
– Odveli su me u bolnicu, radili sve analize, imala sam nekoliko gelera u nogama, sedam slomljenih rebara i tri prljena. Sve vrijeme sam razmišljala gdje mi je dijete, a vidjela sam da joj je glavica povrijeđena, i ja sam imala unutrašnje krvarenje. Brinuli su o meni u bolnici, a ja sam tražila da me puste napolje, da nađem svoje dijete. Igrom slučaja, taj čovjek koji je odveo Mariju dao ju je nekoj ženi, pa je ona dala dalje kolegi, na kraju su je smjestili u štampariju kasarne, i tako ju je moja porodica našla – prisjeća se Vesna, piše Telegraf.
Ukoliko želite da pomognete Vesni, to možete učiniti uplatom na račun:
Žiro račun: 160-60000005434-17
Devizni račun: RS35160600000083522578
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu