Ono što svima zapada u oko, pored načina na koji žive i Bogu služe monasi, jeste kosturnica manastira u kojoj počivaju lobanje kaluđera.
Ono što posebno intrigira sve jeste razlog kako i zbog čega se one uopšte pohranjuju na ovakav način, ali i pitanje šta se radi sa ostatkom tijela preminulih monaha.
Vijekovima unazad, tijela onih koji su došli na Atos da bi ostavili svoj stari život i započeli novi, iskušenički, sahranjuju se na groblju koje je veoma male površine.
Prema riječima onih koji su imali prilike da posjete manastirsko groblje, ono je veličine tek nekoliko kvadratnih metara. Razlog za to isti već nekoliko stotina godina.
Naime, kada se monah upokoji, njegovo tijelo se ne kupa, pa ni ne presvlači, a ako je preminuo bez manitije, onda mu se ona oblači. Ovaj obred obavlja sveti otac odabran od strane igumana, koji vodi računa da upokojeni preko mantije ima i monaški krst (polistavrionom).
Nakon toga, njemu se prekriva lice, a tijelo se polaže na rasu (spoljašnja mantija sa širokim rukavima) i onda se pristupa procesu ušivanja pokojnika unutar iste. Na kraju, njemu se na grudi polaže ikona Presvete Bogorodice.
Tako spremljeno tijelo, poslije sahrane koja je skromna kao što nalaže manastirski život, polaže se u zemlju, a da bi se spriječilo oštećenje lobanje usljed slijeganja tla, iznad lica se postavlja mermerna ploča. Pokojnik na taj način provodi u zemlji između tri i sedam godina.
Nakon što je prošlo najmanje tri godine, skelet upokojenog se vadi iz zemlje. Taj posao pripada mlađim kaluđerima koji skidaju tkaninu sa kostiju koje zatim ispiraju bijelim vinom i kade ga tamjanom. Lobanje se stavljaju na policu unutar kosturnice, dok se kosti pohranjuju u zajedničku kriptu.
Prema vjerovanjima koja vladaju na Svetoj Gori, prema mirisu i boji kostiju se može procijeniti ko će od njih zaslužiti mjesto u rajskom naselju.
Naime, ako su kosti žute i mirišu na bosiljak, onda se preminuli smatra pravednikom. Takođe, nije rijetkost da se na lobanji, sa čeone strane ispiše i ime preminulog monaha, uz podatke o godini smrti. Tako pohranjene kosti i lobanje monaha čekaju vaskrsenje.
Ono što posebno oduševljava jeste činjenica da su svi oni u smrti ravnopravni, a kao dokaz tome, najviše se navode mošti monaha koji je bio baštovan, a koje se čuvaju zasebno, pošto su žute boje, piše Blic.
Za razliku od nas, običnih smrtnika koji teže materijalnom bogatstvu, monasi koji su svoj život posvetili iskušenju i služenju Bogu, ne teže skupim sprovodima, preskupim kovčezima, spomenicima, pa i kapelama koji često više liče na stan, nego na mjesto u kojem neko počiva.
Iako njihove lobanje poslagane na police na prvi pogled izgledaju morbidno, one nas samo podsjećaju da smo u smrti svi ravnopravni, pa i da je sve u zemaljskom životu, prolazno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu