Ona uzgaja više od stotinu vrsta voća i povrća. I pravi najbolje džemove, likere i ajvar. I šije najljepše narodne nošnje.
A tek njeni opanci, izrađeni ručno, na starinski način! Teško je čak i pobrojati šta sve radi i stvara Mira Čavlović Jelić (62) iz Laktaša.
U njenim ručno pletenim opancima i zlatom izvezenim nošnjama krstilo se na stotine djece i vjenčali se mnogi parovi, širom svijeta.
– Često mi šalju fotografije sa krštenja i svadbi. A zimus sam dobila i sliku iz Masačusetsa u SAD; mojim su opankom ukrasili novogodišnju jelku – priča Mira.
Jedina je žena u BiH koja pravi starinske narodne opanke, raznih vrsta, od šumadijskih kljunaša do onih šarenih, visočkih. I jedna od rijetkih koja je u stanju da, za samo nekoliko dana, sašije i izveze kompletnu nošnju: od haljine, pregače, jeleka, do čarapa.
– Sve to radim, uglavnom, noću. Danju imam drugog posla, na imanju u Kosjerovu, koje je naslijedio moj suprug, i u voćnjaku na Kopanjskom brdu, u banjalučkom naselju Lauš, koje mi je ostalo o roditelja. Suprug kaže da moj radni dan traje 28 sati – kaže Mira.
Nije joj mrzak nijedan posao i ništa joj nije teško.
U stvari, jest ponekad i teško, ali mora se! Kod nje, jednostavno, sve mora biti pod konac: od kuće i imanja do radionice za izradu rukotvorina i ostave u kojoj se šepure nagradama ovjenčane rakije, slasni džemovi i sokovi i razne druge đakonije upakovane u tegle i boce.
– Sve je to sto posto prirodno, uzgojeno bez pesticida i spremljeno bez konzervansa. I ništa se kod nas ne baca; ono što se ne može iskoristiti na drugi način završi kao kompost – priča Mira.
I kad su u pitanju vaskršnja jaja, princip je isti. Ništa hemija, ništa kupovne boje, samo lukovina i travčice kojima se jaja šaraju, kao u doba naših baka.
– Na Vaskrs se cijela naša porodica okupi ovdje, u našoj kući, za trpezom. Za nas je to najljepši praznik – kaže Mira.
A djeca k'o djeca, otišla, svako svojim putem. Tako i treba.
Kćerke Natalija Jalić i Kristina Čavlović krstare svijetom. Obje su fizioterapeutkinje i kozmetičarke, rade na kruzerima.
Sinovi Siniša i Livio Čavlović žive u Banjaluci, svaki u svom stanu. Rade nateže poslove, ali su uvijek tu da pomognu majci. S njima su i njihova djeca, Mirini unučići, Kristijan, Kolja i Helena.
I Mirin suprug Siniša Jalić, poznati TV snimatelj, rijetko je kod kuće, ali čim se pojavi na kućnom pragu supruga mu smisli neki posao.
– Dok smo bili mlađi malo se otimao, te ne može, te ne da mu se, te nije on završio fakultet da bi kopao zemlju. Ali, kad sam mu „priprijetila“ da ćemo prodati imanje njegovih predaka, trgao se – šali se Mira.
Jedini koji u kući Jalića ljenčare i „kuliraju“ su njihovi kućni ljubimci: kornjača Po, pas Hani i mace Moli i Beli.
Dakle, voćnjaci, plastenici, kuća, radionica, pa špartanje sajmovima na kojima izlaže svoje rukotvorine, pa cvijeće, ljekovito bilje, pčele i na sve to još i kućni ljubimci!
Otkud tolika energija jednoj baki koja je, kako i sama kaže, u životu preturila svašta preko glave?
– Volim svoj dom. Ja sam ta koja okuplja i čuva porodicu. I volim da radim. Uživam u radu. Ako nisu uposlene ruke, đavo uposli mozak raznim budalaštinama – veli Mira.
Po struci hemijska tehničarka, Mira je u mladosti radila u „Incelu“, poznatom banjalučkom gigantu. I tu je bila majstorica, koja je vodila grupu od desetak radnika.
Kad je industrija propala, opet se dočekala na noge i postala vrsna poslastičarka. Potom je postala kuvarica. I u tom je poslu bila majstorica.
Majstorica za izradu opanaka postala je već u zrelom dobu. Prije osam godina, u sklopu jednog projekta, iskoristila je priliku da izuči opančarski zanat. A kad je u pitanju izrada nošnji, samouka je.
– Kad su dolazili naši ljudi, uglavnom Srbi iz dijaspore, i kod mene naručivali opanke, uvijek bi me pitali gdje da nabave nošnje. Ja ih uputim, a oni se vrate, plačući. Vele, treba nošnju čekati dva mjeseca i još se nigdje ne može naručiti kompletna, nego na parče: neko pravi samo haljine, neko samo anterije – priča Mira.
I tako je stavila prst na čelo i razmislila. Vezenje je naučila još kao djevojčica, a i šivenje joj je išlo od ruke. Pa je naručila jednu nošnju, rastavila je i „prostudirala“ kako se ona pravi. Naravno, čitala je i literaturu, tražila savjete od veštijih i iskusnijih. I uspjela.
– U maju sam sašila prvu nošnju, a već u avgustu imala prvu izložbu – kaže Mira.
Šije i veze, uglavnom, sama. Teško je naći saradnice u koje se može pouzdati i koje mogu pratiti njen tempo. Pojaseve za njene nošnje tka jedna baka, sve ostalo je Mirina kreacija.
Malecke nošnje, za bebe, koštaju od 150 do 250 KM, a komplet za odrasle dostiže cijenu i do 500 KM. Par opanaka, u zavisnosti vrste i veličine, košta od 40 do 100 KM.
Tako je bar bilo prije korone. Ove sezone će, vjerovatno, sve to biti mnogo skuplje. Poskupjelo gorivo, a valja ići u nabavku materijala. Poskupela je i čoja, platno, a naročito koža, koju nabavlja u Novom Sadu, jer u Republici Srpskoj više nema nijedne kožare.
– Prije korone je bilo toliko narudžbi da sam jedva stizala da sve završim. Skoro da nisam spavala. Ali, kad završim posao, pa kad obučem dijete u onu lijepu nošnjicu, sav umor zaboravim – kaže Mira.
Kako će biti ovog ljeta, kad naši ljudi iz inostranstva stignu u Laktaše i Banjaluku? Da li će je opet zasuti mejlovi i video pozivi iz dalekih zemalja sa molbom da im, preko neta, uzme mjeru i napravi nošnju i opanke za najsvečaniju priliku? Verovatno hoće, jer Mirina se vještina pročula.
Ali, čak i ako bude manje arterija i opančića, neće Mira sjediti skrštenih ruku.
Valja orezati više od 200 voćaka, pa pokupiti silne šljive i orase, obrati nektarine, limun, kivi, smokve… A tu su i paprike i paradajz i ko zna šta još u plastenicima.
Pa likeri, rakije razne, čajevi i ulja od ljekovitog bilja, pa cvijeće; eto, kuća joj je puna orhideja… Ah, da, zaboravili smo suvo meso i kobasice, koje pravi po starinskoj recepturi! Ma, teško je i pobrojati sve Mirine poslove i poduhvate!
Rakija za Novaka Đokovića
– Na imanju imamo veliku parcelu budimki, ili kako ih neki zovu, bundeva. Zasadila ih je pokojna svekrva. Napravila sam svu silu sokova i džemova i opet ostalo. I dođem na ideju da napravim ono što niko prije mene nije: rakiju od budimke – priča Mira.
Ta je rakija dobila specijalnu nagradu na Festivalu rakije u Mrkonjić Gradu, a jednu flašu je njen suprug Siniša poklonio Novaku Đokoviću.
– Rekao sam m: “Znam da Vi imate svega i da Vas je teško iznenaditi, ali ovakvu rakiju sigurno nemate. To ne pravi niko, samo moja žena” – priča Siniša.
Priznanje od direktora USAID projekta
Među mnogima koji su posjetili imanje i kuću Mire Čavlović Jelić i oduševili se njenim specijalitetima i rukotvorinama, je i Ibrahim Osta, direktor USAID prijekta „Turizam u BiH“.
– Mira je superžena i srećan sam što sam je upoznao! Mira vam topi srce svojim osmijehom, dobrotom i velikodušnošću. Mira je šampion u očuvanju tradicionalnog odijevanja. Mira stvara prekrasan vez – napisao je, između ostalog, Osta na svom zvaničnom Fejsbuk nalogu.
I dodao da je Mira je upravo ono što pronicljivi turista traži, jer izbirljivi turoperatori traže posebnost.
– Takva bi preduzetnica trebalo da posluži kao inspiracija generacijama mladih i starih – poručio je Osta.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu