Kultura

JEZIČKE NEDOUMICE KOJE MUČE GRAĐANE "Banjaluka je puna plakata sa pravopisnim greškama"

U prethodnom, prazničnom periodu, u Udruženju lektora Republike Srpske primijetili su kako ljudi prave mnoge greške prilikom pisanja i čestitanja praznika, a takve greške uočili su i na bilbordima širom gradova Srpske.

JEZIČKE NEDOUMICE KOJE MUČE GRAĐANE "Banjaluka je puna plakata sa pravopisnim greškama"
FOTO: ALEKSANDRA SAVIĆ

Prema riječima Aleksandre Savić, predsjednice Udruženja lektora, najčešće jezičke nedoumice imaju pojedinci, a i ove godine uočila je grešku na plakatima povodom Devetog januara.

Recite nam više o greškama koje ste uočili kada su u pitanju natpisi povodom prethodnih praznika?

Uglavnom se radi o greškama koje se ponavljaju svake godine. Neke od njih su da li se piše „srećna Nova godina“ ili „srećna nova godina“, srećni božićnji i novogodišnji praznici velikim ili malim slovom, a ima i onih koji su nas pitali pišu li se praznici pod navodnicima. Pošto je Nova godina praznik koji se obilježava 31. decembra, onda taj dan pišemo velikim slovom, a ukoliko mislimo nekome poželjeti srećnu cijelu predstoeću godinu, onda ćemo „nova“ pisati malim slovom. Božićnji i novogodišnji pišu se malim slovom, a Božić, kao i drugi praznici, velikim početnim slovom. Ako se radi o višečlanom nazivu, kao što je Veliki petak ili Dan državnosti, onda je samo prvo slovo veliko, sa izuzetkom vlastitih imena (Mali Božić, Ognjena Marija). Praznici se ne pišu pod navodnicima.

Kod koga ste najčešće primjećivali greške, kod institucija ili pojedinaca?

Najčešće greške su kod poedinaca i to na društvenim mrežama, iako se baš tamo, preko raznih profila koji se bave pravopisom, savjetuju ispravni oblici. Mislim da je u pitanju više nemar nego neznanje. Što se tiče zvaničnih objava, nisam primijetila da je bilo grešaka, pogotovo u objavama institucija za koje znam da imaju lektore.

Na koji način ukazati na njih, posebno kada su u pitanju značajni natpisi poput naziva praznika koji se često nalaze i na bilbordima i u dokumentima?

Posebno treba obratiti pažnju na pisanje značajnih natpisa, a naš grad je prepun plakata i bilborda na kojima se nalaze nedopustive pravopisne greške. Na Fejsbuk stranici Udruženja lektora često govorimo o neispravnim oblicima i ukazujemo na pravilno pisanje. Takođe, naši pratioci, kolege i lektori nam stalno šalju fotografije na kojima možemo vidjeti greške u nazivima ulica, na plakatima i reklamama. Nažalost, te greške se ponekad ponavljaju iz godine u godinu, što nam govori da društvu nije naročito stalo do jezika.

Nedavno ste podijelili objavu povodom loših rezultata ostvarenih od strane školaraca kada je u pitanju završni test iz srpskog jezika. Šta Vi vidite kao uzrok toga?

Kolega Aleksandar Materić je napravio odličnu analizu stanja rekavši da su ocene i rezultati najmanji problem. Treba razmišljati o uzrocima takvog stanja – o činjenici da očekujemo od djece da budu intelektualno bogati, a neprestano su okruženi sadržajima koji osiromašuju njihov duh. Veliki je paradoks činjenica da postoji najmanje deset institucija koje se bave srpskim jezikom (pri tome mislim i na Srbiju), njegovim očuvanjem i unapređenjem, kao i nekoliko udruženja, fakulteta, pojedinaca, a stanje u jeziku je sve gore. Dakle, potreban nam je konstantan rad na jeziku, a on podrazumeva dobru jezičku politiku koju prati plan i akcija.

Koliko nepoznavanje jezika u školskom uzrastu utiče na greške kao što su ove, u nazivima praznika?

Djeca, to stalno naglašavamo, ne treba napamet da uče svako pojedinačno pravilo. Oni već u osnovnoj školi znaju većinu opštih pravila koja se odnose na greške koje sam pomenula: znaju da se prisvojni pridevi od vlastitih imena pišu velikim slovom (Markov, Sanjin), a ostali malim slovom, te tu spadaju i božićnji i novogodišnji, uskršnji. Veliki je nemar našeg društva prema maternjem jeziku – i ne postoji jedan krivac već je nekoliko faktora dovelo do toga – zastarjeli obrazovni sistem, nepravilno raspoređeno gradivo, politički faktori, nedovoljan rad pojedinih institucija. Jezik više nije čak ni sporedna stvar – on je danas samo alat u sporazumevanju, postalo je važno jedino da druga strana razumije ono što želimo reći, a svi ostali jezički nivoi koji učestvuju u komunikaciji, simbolima, mišljenju i djelanju postaju zanemareni. Djeca nam odrastaju u svijetu gdje se komunikacija svodi na puko govorenje, gdje se ništa suštinski ne kaže i pokaže, gdje druga strana i njeno mišljenje nije naročito važno. Kad spoznaju kolika je moć komunikacije – na pojedinačnom, grupnom, državnom, međugeneracijskom i transgeneracijskom nivou, oni će shvatiti zašto je jezik važan kao kohezivni faktor društva. 

Sami degradiramo jezik

U odrastanju svake generacije postoji neformalan govor koji djeca koriste, pokazuju svoju buntovnost, duh i vizije, te tako ni ovaj nije ništa nedopušteno ili zabranjeno. Međutim, to je samo jedan od stilova jezika i veći je problem taj što mladi ljudi ovaj govor prenose u sve druge oblasti života – u školu i kasnije na posao ili u javni život. Sa druge strane, njih ne treba kriviti za veliki jaz koji postoji između sistema i svijeta u kojem su se rodili. Njihov odgovor na takav sistem je otpor. Već dugo vremena je jasno da je jezička politika srpskog jezika – ako je uopšte ima – neadekvatna i zastarela, rigidna, da se služi zabranama i političkim sredstvima umjesto da podstiče ljubav prema jeziku. Tako se pokazuje da nikakav spoljni „neprijatelj“ ne može da nam uništi jezik koliko smo mi u stanju da ga sami degradiramo.