Otac je radio u Železnici Kraljevine Jugoslavije, pa je porodica živjela u Sremskoj Rači, Šidu, Sremskoj Mitrovici. Početak Drugog svetskog rata i formiranje Nezavisne države Hrvatske zatekao ga je u tom kraju sa ženom i troje male djece.
Iako je prošlo više od 80 godina od prvih ustaških pokolja u Sremu, čika Raša kaže da i danas čuje te zvuke, kuknjavu, lelek i glasove koje ispuštaju ljudi koji su mučeni, potom ubijani ili zaklani.
“Noći su bile jezive, jauci prodorni, razlegli se ravnicom”
– Meni još uvijek u ušima odzvanjaju ti glasovi i jauci zaklanih Srba, a imao sam samo pet i po godina. Crne trojke su uglavnom noću dolazile i odvodile ljude ili ih ubijali tu na kućnom pragu, u dvorištu. Noći su bile jezive, jauci prodorni, razlegli se ravnicom. Moji roditelji su bili svjesni da moramo da se sklonimo, a kako smo bili porijeklom iz okoline Vranja, tačnije Kumareva i Vranjske Banje, trebalo je nekako u ono vrijeme da uspijemo da se prebacimo na jug Srbije – kaže čika Raša.
Smatra da su mnogi stradali od ustaša, jer nisu htjeli da bježe, nisu bili u stanju da ostave svoja imanja i domaćinstva, zemlju, stoku, prenosi Blic.
Stanojkoviće ništa takvo nije vezivalo za Srem, pa su odlučili da moraju da pobjegnu ne bi li se spasili.
Bijeg iz Srema
– Otac je bio desetar pruge, tako mu je neko dojavio da će do naše porodice doći sledeće noći, koju mi nismo smjeli da sačekamo u kući. Sa po jednim zavežljajem smo odmah krenuli iz kuće. Otac me je nosio na ramenu. Kao djetetu bila mi je nestvarna brzina kojom otac hoda kroz njive, livade, te sam ga upitao, kako to da sam mu sada lak za nošenje, a ranije je govorio da sam težak. On mi je na to odgovorio, pa sada bježimo, pa ništa ne osjeća. Ne sjećam se tačno koliko smo išli pešice, do kog mjesta, ali pamtim dolazak u Beograd, a prije toga vožnju lokomotivom. Beograd je bio bombardovan, porušen, a do njega se moglo pontonskim mostom preko Save. Još pamtim slike kako dok prelazimo rijeku, ručicom pipkam vodu, stvarajući male talase i igram se ne shvatajući svu opasnost u kojoj se nalazimo – dodaje Raša.
Iz porušenog Beograda, u vagonima za ugalj porodica je uspjela da stigne nekako u Niš.
Ovde će ostati tri mjeseca, a smještaj će im biti napušteni stočni vagon.
– Zahvalan sam Nišlijama koji su nam donosili stvari da ne bismo spavali na podu, ali hrane nije bilo ni za nas ni za njih. Udarali smo zelene jabuke o zid vagona kako bi omekšale, pa smo ih onda jeli. Potom smo dobili premještaj za Malu Planu kod Prokuplja i tu ćemo ostati do pred kraja rata. Područje južne Srbije bilo je okupaciona zona Bugarske. Primali smo neki izbeglički dodatak u Nedićevim parama, ali ne mogu da se sjetim da li je to bilo 300 ili 3.000 dinara – kaže Raša, govoreći o svom djetinjstvu pod okupacijom.
Djetinjstvo obilježeno strahom i glađu
Ono će biti obilježeno glađu, kaže da su on i sestre preživjeli jedući kiseljak i puževe.
Sakupljao je sa sestrama zrnevlje koje ostane pored stožera nakon vršidbe
– Onda nam majka to u čuturi, tj. većoj posudi poput avana, izmrvi, pa umijesimo hljeb. Otac je negdje 1943. počeo da pomaže partizanima, pošto je znao mnogo toga oko pruge. Starija sestra i ja smo u torbici uspjevali da im doturamo papir, žilete i duvan. Bugari nas djecu nisu dirali, pomaze nas po kosi i puste da prođemo preko mosta na Toplici. Ocu su Bugari govorili da je ovo naša zemlja i da će oni kad tad otići, kao i da nema potrebe da stradaju ljudi, te da ako partizani njih ne diraju, neće ni oni nikog dirati. Oca su voljeli baš, a on je sa druge strane obavještavao partizane o njihovom kretanju. Na neki način učio je partizane kako da onesposobe prugu, koja je Njemcima posebno bila važna. U seoskoj školi su tada bili Njemci, tako da ja dvije godine nisam išao u školu – sjeća se.Kraj rata Raša će dočekati u blizini Preševa, gdje će mu se roditi i mlađi brat, kome će dati ime Zvonimir, kao simbol nečega što zvoni na dugo čekani mir.
Poslije rata će se seljakati po selima i gradovima na jugu Srbije, ali otac službu neće dobiti u Vranju, sve dok starija sestra nije krenula u Pedagošku školu, kada će se i Raša okrenuti gradu gde sada živi i stvara.
Raša će paralelno raditi sve poslove, završavati zanate i u veoma teškim uslovima prebroditi posleratne godine.
Sada je u penziji, uz porodicu, djecu, unuke, a vreme provodi pišući aforizme, po kojima je poznat i van juga Srbije, ali i takmičeći se u šahu.
Sarađuje sa mnogim časopisima u zemlji, aktivno se bavi i enigmatikom.
Djetinjstva i bega iz Srema se seća, kao i Save koja je plavila čitav kraj.
Pokušava da preko Crvenog krsta dođe do preciznijih podataka o izbjeglištvu svoje porodice iz tog perioda, ali toga nema, jer smatra da su to posleratne vlasti namjerno sklonile.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu