Ova pomalo izbledjela fotografija jedna je od brojnih koje se mogu naći u virtuelnoj „Plavoj galeriji srećnog djetinjstva“ koju je UNICEF u BiH „otvorio“ kao mjesto gdje će se sakupljati uspomene na djetinjstvo i gdje i sada već odrasli ljudi mogu da podijele svoju priču o srećnom detinjstvu. U prethodnih godinu dana u ovu galeriju je, tako, pristiglo četrdesetak fotografija i priča koje su dokaz da se radost djetinjstva, a posebno dječje igre, nikada ne zaboravlja i da su dječje godine ključne za razvoj ličnosti.
Svaka treća priča koja je pristigla u galeriju odnosi se upravo na igru i posebne igračke koje su obilježile brojna djetinjstva, od klikera sa zelenim cirkonima koji je jedna Amina dobila od svog djeda, preko praćke, čuvene dječije zanimacije koju je, takođe, napravio jedan djed, do lopte koja je i u djetinjstvu bila najbolji i najvjerniji prijatelj danas proslavljenog fudbalera iz BiH i ambasadora UNICEF-a Edina Džeke.
Ljubav između mene i lopte je, od tad, uzajamna – napisao je Džeko u galeriji.
Za još uvijek djevojčicu Berinu ta igračka od koje se ne razdvaja i koja je njen najbolji drug, od kako je bila vrlo mala, je jedan roze medo.
– Ime mu je Medo, a prezime mu je Rozić. Možda ja sad nemam vremena da se igram sa Medom, ali ipak će ostati zauvijek uz mene i uvijek će biti moj najbolji drug. Sada je dio mog djetinjstva, a kada narastem, ostaće dio mog života – napisala je Berina koja uskoro završava osnovnu školu.
Istovremeno, za jednu Sanju uspemena na srećno djetinjstvo su slikovnice koje je najprije najviše listala i kroz njih se upoznavala sa svijetom, a kasnije i čitala – Ježeva kućica i Krava na Mjesecu.
Plava UNICEF-ova galerija puna je upravo ovakvih dirljivih priča, ali je i mnogo važnija od albuma sa slikama i pričama o srećnom detinjstvu.
Ona je zapravo spontani, veseo i nostalgičan podsjetnik na to da svako dijete ima pravo na igru, opuštanje i odmor, te učešće u kreativnim aktivnostima, ali i brojna druga prava koja su djeci garantovana UN Konvencijom o pravima djeteta, a koja je i sama danas „odrasla“ i 20. novembra slavi 30. rođendan.
Konvenciji je, u „odrastanju“, bila i ostala potrebna podrška država, vlada i raznih organizacija, a djeci je potrebno usmjeravanje porodice i zajednice.
A koliko je djeci potrebno da ih odrasli slušaju, vidi se i čita upravo iz još jedne naizgled svakodnevne fotografije u „Plavoj galeriji“.
– Ova fotografija je napravljena 1996. godine i podsjeća me na dan kada je moj tata ubijedio nastavničko vijeće moje buduće osnovne škole da mi dopuste da se upišem u prvi razred, iako nisam imala dovoljno godina. Objasnio im je da će svi moji prijatelji, sva djeca iz ulice, krenuti u školu tog septembra i da ja zbog toga ne prestajem plakati tri dana. Naglasio je da ne želi da se osjećam izolovano ili da smatram da još uvijek nisam “dovoljno pametna” za školu (kako sam mu navodno rekla) samo zato što sam rođena dva mjeseca nakon svojih prijatelja.
Nastavnici su imali saosećanja prema tati i njegovoj molbi, te su mi dozvolili da polažem prijemni ispit – položila sam ga bez problema i bilo mi je dozvoljeno da se pridružim ostaloj djeci. Čovjek sa ove fotografije je živući hodajući simbol mog sretnog djetinjstva i odrastanja kroz cijeli život. Moj tata, uvijek spreman da pruži svu ljubav i podršku – napisala je u galeriji srećnog detinjstva Ajla Bećirspahić i “okačila” fotografiju nastalu ovog važnog dana u njenom životu.
I nije to jedina fotografija i priča u ovoj neobičnoj galeriji, koja u prvi plan srećnog djetinjstva stavlja porodicu, roditelje, bake, djedove, braću i sestre. Za mnogu djecu upravo je sigurnost odrastanja, a koju prvenstveno pruža porodica ili onaj koji je silom nekih prilika zamjenjuje, najvažnije među njihovim pravima.
A za sve njih podjednako, bez obzira na to ko su, gdje žive, kojim jezikom govore, koje su religije, što misle, kako izgledaju, da li su dječak ili djevojčica, da li imaju invaliditet, da li su bogati ili siromašni, i bez obzira na to ko su njihovi roditelji ili porodice ili u šta njihovi roditelji ili porodice vjeruju ili rade, važno je da ih odrasli i okruženje slušaju.
Zato su moto pod kojim se obilježava 30 godina od usvajanja Konvencije o pravima djeteta i jedinstvena poruka upravo “Slušaj dete”.
Kad nema ni hrane, dotrči irvas
– Moja mama je bila trudna sa mnom u vrijeme ratnih dešavanja. Nažalost, tada je bilo upitno kako uopšte naći hranu za dijete, a igračke nisu bile u prvom, a ni u drugom planu. U julu 1995. grupa ljudi iz Finske je došla u moj rodni grad. Moja mama je bila jedna od osoba koja se srela s njima. Bili su pogođeni cijelom situacijom u našoj državi i zaista su željeli da urade bilo šta, što može bar malo poboljšati trenutno stanje. Kada su pričali sa mojom mamom i kada su saznali da je trudna, dali su joj ovog plišanog irvasa.
Rekli su joj da oni ne mogu puno uraditi, ali mogu dati igračku iz Finske, koja će dočekati to dijete. Moja mama je uzela irvasa, odnijela ga kući i on je čekao mene. Sljedećih godina, uprkos novim igračkama, on je ostao najdraža igračka, koja je svugdje išla sa mnom, a danas me ponosno gleda sa vrha mog ormara – priča je jedne Samre koja se rodila dva dana nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu