Republika Srpska je za 13 godina ostala bez 34.000 učenika osnovnih i srednjih škola.
Dok smo 2010. slušali najave Ministarstva prosvjete RS kako u školu kreće 153.000 đaka, danas se brojem učenika niko ne hvali. A i kako bi, kada su učionice sve praznije, pa u školskim klupama sada sjedi tek oko 119.000 djece.
Velikih odjeljenja sa više od 30 đaka sjećaju se samo dugogodišnji profesori, koje sada u razredu jedva dočeka po dvadeset učenika.
Prije 25 godina, kada je nada u bolje sutra bila najveća, u Srpskoj se rađalo 15.000 djece godišnje, a kada je to sutra došlo – 9.000 beba.
Zašto? Ovaj narod odlično zna kako izgleda odgajati i školovati dijete u zemlji apsurda, zemlji vječitog rata i zauvijek malih plata. Zašto nas je svakim danom manje najbolje će nam reći sve one porodice koje su djecu odvukle odavde u inostranstvo, mladi koji su potomstvo izrodili preko grane i koji su doživjeli da ih sunce tuđeg neba grije bolje nego ono u otadžbini.
Sve to dobro znaju i političari, ali eto, oni svako malo vole da se prosipaju izjavama kako nigdje nema života kao što je ovdje i da visoke plate tamo ništa ne znače.
Dobrog života ovdje ima samo za “iskusne” funkcionere, njihovu djecu i unuke, za tajkune i rodbinu, za ulizice i poltrone. Mi ostali valjda treba da budemo zadovoljni što životarimo, što gledamo kako nam zemlju vode neznalice i neradnici, kako se javni novac stavlja u privatne džepove, kako nam propada obrazovanje i zdravstvo. Ko to ne može više da gleda pakuje kofere.
Koliko tačno ljudi životari u Republici Srpskoj ne znamo; tužne procjene kažu da nas nema ni milion.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu