Nevenkina naobična priča o velikoj povezanosti i ljubavi sa plahovitim životinjama počinje 2012. godine kada je od kćerke dobila nesvakidašnji rođendanski poklon.
Te godine mi je kćerka iz šume donijela lane zamotano u vreći i rekla da je to poklon za rođendan. Nisam znala odmah šta je skriveno, a kada sam vidjela lane bila sam presrećna. Kako je bilo maleno unijela sam ga u kuću gdje je spavalo u jednom ćošku sobe. Imalo je posebno spremljeno mjesto da može ležati – priča Nevenka.
Kako je vrijeme prolazilo lane je izraslo u srnu koja je slobodno ulazila i izlazila iz kuće, ali se nakon dvije godine razbolila.
– Iako smo angažovali veterinara, srna je uginula. To je za mene bilo jako potresno, plakala sam – kaže Nevenka.
Drugu srnu je u porodica Bijelić udomila zahvaljujući Nevenkinom bratiću koji ju je tokom radova pronašao u polju zobi.
– Nju sam postepeno pripitomljavala. Prvih šest mjeseci nije htjela u dvorište, tada ih je bilo i po sedam zajedno u šumi. Stalno sam je hranila, a ona se kako je vrijeme odmicalo sve više približavala kući i tako se navikla da bude kod nas. Dobila je i ime Milana, jer nam je svima veoma mila – priča Nevenka.
Srna u određeno vrijeme godine, najčešće u julu i avgustu, zbog parenja napušta svoje mirno utočište u dvorištu porodice Bijelić i odlazi u šumu. Iako je selo oivičeno velikim šumskim prostranstvom Careve gore, uvijek se iznova vraća.
– Kada je prvi put otišla bojala sam se da se neće vratiti, ali sam je nakon nekoliko dana vidjela u potoku u blizini kuće. Tada sam znala da se sigurno neće udaljavati od nas. Ovdje imaju potpuno prirodno okruženje zbog čega vjerovatno ne odlaze – kaže Nevenka.
Srna Milana se do sada nekoliko puta kotila i na svijet donosila zdrav podmladak, a idućeg mjeseca očekuje se nova prinova.
– Okotila je prvo dva, pa potom tri laneta. Nakon toga se razbolila i dvije godine se nije kotila. Prošle godine je na svijet donijela dvoje lanadi, sada je ponovo skotna, a oko Spasovdana očekujemo novi podmladak – pojašnjava Nevenka.
Ova neobična ljubav uspostavljena između čovjeka i divlje životinje ogleda se i kod hranjenja, jer iako imaju sve prirodne uslove da se same hrane, srne više vole da dobiju obrok iz ruke svoje dobrotvorke.
– Nisu zahtjevne, pomalo jedu, dajem im žita, prekrupe, kada imam jabuka, trave, lista. Tokom zime donosim im sijena, žita. I divljim sam tokom zime nosila u šumu kukuruza. Sada ima trave i lista, pa se mogu i same hraniti, ali im je draže kada im ja donesem. Volim ih, a i one menen- pojašnjava Nevenka.
O srnama i srndaću starom četiri godine brinu se i ostali članovi domaćinstva, sinovi Marko i Siniša, kao i unučad. Ipak, Nevenka je nezamjenljiva. A, i one za nju.
– To mi je lijek. Kada pogledam kroz prozor i vidim ih u dvorištu, puno mi je srce – naglašava Nevenka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu