Spremno se odazvao pozivu, spakovao kofere i nijednog momenta nije se dvoumio, mada je kući ostavljao suprugu i četvoro djece, od kojih je jedno bebica od 20 dana.
Zoran je 10 godina pripadnik Vatrogasno-spasilačke brigade Banjaluka, prošao je i obuku u Republičkoj upravi Civilne zaštite kao vatrogasac. Sjeća se kako je izgledao dan kada je dobio poziv da ide u Tursku, kao dio spasilačke ekipe iz Republike Srpske, za pomoć nastradalima u razornom zemljotresu.
Šok nakon zemljotresa
– Republička uprave Civilne zaštite dobila je poziv za pomoć Republici Turskoj i ja sam bio dio tog tima. Taj dan sam imao intervenciju. Kada je poziv stigao nisam razmišljao, na poziv predsjednika se ne dvoumi. Tog dana kolega me je odvezao kući, spakovao sam se. Rečeno nam je da za najmanje 10 dana treba da imamo lične opreme, ostala će doći drumskim putem. Kada smo uveče stigli u bazu u Istočnom Sarajevu nismo znali odakle ćemo da poletimo. Tokom noći riješeno je da idemo iz Banjaluke. Odletjeli smo za Ankaru, a onda u Kahramanmaraš – prepričava za Srpskainfo odlazak u Tursku.
Iz Srpske je otišlo oko 30 spasilaca. Ono što su tamo vidjeli neće zaboraviti. U gradu je vladao haos, ali se stanovništvo dosta brzo snašlo. Ali, bilo je puno onih u totalnom šoku.
– Neki su po cijeli dan sjedili ispred građevine i nisu mrdali. U prvi mah sam pomislio da nisu živi; prilazio sam im, a onda sam vidio da samo gledaju mjesto gdje je vjerovatno neko njihov ostao pod ruševinama – priča Zoran.
Spasavanje djevojčice
Objašnjava kako je pretraga terena bila teška, da su molili Boga da nekoga nađu i skromno kaže kako je tim uspio da spasi djevojčicu.
– Koliko je bilo bitno da bude locirana i pronađena dvije, tri ploče ispod, toliko je bilo važno da se dođe do nje. Moralo se paziti, jer sve je bilo srušeno, polomljeno, krhko. Da bi došli do nje, spasioci su morali da vode računa da ne bi neki kamenčić pomjerili da se to ne bi na nju srušilo. Bio je to veoma dug i komplikovan proces dok nije iznesena iz građevine – objašnjava kako je teklo spasavanje 10-ogodišnjakinje koja je šest dana provela pod ruševinama.
Ekipa je na terenu provodila osam do deset sati, zavisno od potrebe. Bili su smješteni u bazi AFAD. Dobijali su lokaciju na papiriću, a onda su u telefone ukucavali koordinate, odlazili na lice mjesta i radili. Prepričava kako su na porušenim zgradama dozivali unesrećene u nadi da će se neko ispod teških betonskih ploča javiti. Koristio se i vibrofon, a dok se osluškivalo da li neko daje znakove života ispod ruševina, ništa nije smjelo da se čuje, niti je ko smio da hoda.
– Na primjer, nekome se učinilo da čuje nešto iza zida. Tada bi svi stali. Osoba koja zna turski jezik vikala bi “Hej, čuješ li me? Ako čuješ, udari kamenom o zid, šipku, beton”. Niko nogu ne bi pomjerio. I par puta se čuo zvuk ispod ruševine. Kada bi se pregledala zgrada, onda je dolazila teška mehanizacija, koja je lomila, kidala, razbacivala dijelove srušenog objekta. Ako nije bilo unesrećenih, to se pakovalo i vozilo na deponiju – priča Zoran.
Briga kolega
U centru razorenog Kahramanmaraša ima oko pola miliona stanovnika, a regija između 1,2 i 1,5 miliona ljudi. Moderan grad, sa puno visokih zdanja, u prosjeku od četiri, do šest, sedam spratova. Tamo je čuo informacije da je u zemljotresu srušeno oko 5.000 objekta. Svojim očima je vidio kako su se neke zgrade potpuno urušile, a na onoj pored ni staklo nije puklo!
Poručuje kako su ih iz Ambasade BiH u Turskoj lijepo dočekali i rekli da im stoje na raspolaganju. Kaže da mora da spomene kako su Milan Novitović, vršilac dužnosti direktora Civilne zaštite RS, i šefovi o njima brinuli dok su bili u Turskoj.
– Sa svima je pričao, pitao kako smo, da li smo umorni, da li možemo da radimo, govorio da se čuvamo. To nam je puno značilo – govori i poručuje kako je srećan što ovakav tim postoji i što je dio njega.
Vjeruje da bi svaki njenog kolega vatrogasac uradio što i on, jer se bave humanošću u svakom smislu i pomažu gdje god mogu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu