Došao sam iz mjesta gdje je samo jedna osoba oboljela od korone u grad koji je do maloprije bio jedno od najvećih žarišta. Po izlasku iz autobusa ušao sam u gradski prevoz. Svi nose maske. Ćute. Tek po neki klinac se smije sa drugarom, prenosi Blic.
Svi sjede na jednom sjedištu dok je drugo slobodno.
Ulice su jezivo prazne u odnosu na prepoznatljivu beogradsku gužvu poslije 16h. Kao da je neko uzeo magični štapić i sve usporio. Konačno imam osjećaj da živim u svom rodnom gradu, iako sam u Beogradu. Dan traje duže jer svuda brže stižem prevozom. Međutim, na ulicama odavno nije bilo više ljudi, i u parkovima takođe. Što mi je vrlo drago da vidim.
To je jedna od paralela između mog rodnog grada od 30.000 ljudi i glavnog grada Srbije. Imam osjećaj da su svi pobjegli negde u vikendice, na selo, posvetili se porodici i poljoprivredi. Nema više trubljenja i nervoze u saobraćaju. Vozači su ljubazniji nego ikad prije, poštuju savjete, a putnici ulaze na prva i izlaze na druga i treća vrata.
Bicikl je vjerovatno najtraženije prevozno sredstvo, i mislim da Beogradu odavno nije bila potrebnija biciklistička staza po čitavom gradu. Kao da sam se probudio iz kome poslije dužeg vremena i vratio se u neki grad koji ne poznajem. Podsjećam, sve ovo sam primetio za samo dva dana po povratku u Beograd. Možda smo ipak naučili mnogo toga, jer, ruku na srce, uvijek će biti onih koji ne poštuju savjete, ne podnose autoritet i jedva su čekali kraj vanrednog stanja da se ponovo vrate u kafiće pune dima i ljudi koji jedni drugima dišu za vrat.
Odlagao sam trenutak da krenem za Beograd jer sam bio pod utiskom od prije dva mjeseca. Gužvama, radovima koji su na svakom ćošku i nervozom koja je pojela svakog čovjeka sa kojim dijelim prevoz, radno mesto i stan. Možda je ovo što se desilo i dešava se samo opomena da se vratimo pravim vrijednostima i konačno shvatimo šta znači: Ne brže od života.
Kažem, možda.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu