“Ima neka tajna veza”, “Šta bi dao da si na mom mjestu”, “Glavo luda”, samo su neki od oko 300 hitova koje je napisao za Bijelo dugme, Indekse, Zdravka Čolića, Željka Joksimovića. Pisao je s lakoćom i imao neobičan i buran život.
Između ostalog, bio je i TV stvaralac i autor je, između ostalog, i kultne dječije TV emisije “Šta djeca znaju o zavičaju”.
Ali mnogi ne znaju da je njegov zavičaj selo Sijekovac kod Broda, mjesto u kojem se dogodio prvi ratni zločin u BiH i u kojem je, prije zvničnog početka počeo rat u BiH.
Hanumica i Ismet Đuherić, njegovi dugogodišnji prijatelji iz zavičaja, svjedoče za Srpskainfo da je Duško, koji je decenijama živio u Sarajevu, a posljednje godine života proveo u Novom Sadu, uvijek rado dolazio u svoj Sijekovac.
-Znam ga od djetinjstva, odrasli smo zajedno. Kao dječak i mladić je bio izuzetno fin i dobar drug, kao i njegov mlađi brat Luka, koji danas živi u Brodu – kaže njegova drugarica iz mladosti, danas penzionerka Hanumica Đuhrerić.
Hanumicin otac je io berberin i kod njega se okupljala sijekovačka omladina pedesetih godina prošlog vijeka, kada je Duško još bio mladi radnik, bravar zaposlen u Rafineriji Bosanski Brod i fudbaler mjesnog NK Hajduk. Niko tada nije ni slutio da će izrasti u velikog pjesnika.
– I kada je otišao u Sarajevo, često je dolazio u Sijekovac, držao je treninge mladim fudbalerima, čitao svoje pjesme, družio se sa prijateljima iz djetinjstva – kaže Hanumica.
Njen suprug Ismet, koji nije rođen u Sijekovcu, ali je “ženidbom stekao Sijekovačko državljanstvo”, kaže da ne može ni pobrojati koliko je puta kod njih i sa njima, uz dobru čašicu, Duško proslavljao Pvi maj, Dan Republike 29. novembar, Dan ustanka i druge socijalističke praznike.
– Jednom smo čak i na more išli zajedno – kaže Ismet.
Duško je redovno dolazio i na Sijekovačke dane kulture i danima i noćima ostajao u svom zavičaju, sa starom ekipom.
– A nije morao biti ni praznik ni festival, da se sastanemo, popijemo i zapjevamo. Uvijek je on imao svoje mjesto u našoj kući i našoj bašti. Ali, eto, našeg dragog Duška više nema. Ostale su samo uspomene – kaže Ismet.
Dodaje da je njegov dugogodišnji prijatelj i kultni pjesnik, koji je nakon izbijanja rata u BiH, iz Sarajeva, posljednjim autobusom “Laste” pobjegao u Novi Sad, posljednje godine proveo usamljen i zaboravljen.
– Umro je od tuge – kaže Ismet.
Da u ovim riječima ima puno istine svjedoči i posljednja pjesma, koju je Duško napisao za nekog pjevača: balada “Ima nečeg u tom što me nećeš”, koju pjeva Željko Joksimović.
– Vidim kako veselo oblećeš, kao leptir oko moje tuge – napisao je Duško u svom posljednjem hitu.
Duško Trifunović je umro 2006. godine u Novom Sadu, takoreći kao beskućnik. Mada su sarajevski mediji pisali da je bio “četnički ministar”, Duško se nije htio prikloniti ni jednoj zaraćenoj strani.
Njegovi prijatelji kažu da je Duško bio veliki Jugosloven i da su raspad Juge i ratovi devedesetih bili udarci od kojih se nikad nije oporavio.
Mnogi detalji iz njegove duge i plodne karijere i danas su nepoznati široj javnosti. Iako je bio poznat po hitovima “Bijelog dugmeta”, manje je poznato da je najviše pjesama napisao za Travničanina Seida Memića Vajtu.
I njegove pjesme koje je pjevao Vajta, poput “Zlatne ribice” postale su hitovi, ali jedna od njih, danas malo poznata, svjedoči da je Duško slutio da svijet klizi u konzumerizam, površnost i rialiti kulturu. To je pjesma luckastog naslova “Cimciraste šamšare”.
– Cimciraste šamšare, za gladne i žedne, cimciraste šamšare, svkome po jedne – pisao je Duško.
I mada je poznat uglavnom po rokenrol hitovima, pa ga smatraju i začetnikom sarajevske škole roka, Duško je bio i “ozbiljan” pjesnik i pisac. Napisao je 20 knjiga pjesama, četiri romana i nekoliko drama.
– Puno je radio i bio je velika zvijezda, ali se nikad nije ponašao kao zvijezda. Znao je doći kod nas i tako satima ispijati kafu, čitati novine i opušteno ćaskati sa nama. Nema danas takvih ljudi i takvih drugara – kaže Ismet Đuherić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu