Ovaj preostali par svio je gnijezdo nedaleko od malog vojvođanskog sela Srpski Krstur.
U posljednje dvije godine izrodili su tri mladunčenta prije dve godine rodili su se Duško i Lilika, a prošle godine na svijet je došla i Nada, koja je, simbolično, baš to ime dobila u nadi da će krstaš ipak preživjeti u Srbiji.
Posljednji preostali par te ptice u Srpskom Krsturu čuvaju članovi Društva za zaštitu i proučavanje ptica Srbije u okviru međunarodnog projekta “Panon igl lajf”(Pannon Eagle Life), koji naša zemlja sprovodi u saradnji sa Češkom, Slovačkom, Austrijom i Mađarskom.
Prema riječima Milice Mišković, predstavnice Društva, riječ je o projektu koji je započet prije tri godine uz finansijska sredstva Evropske unije, a u cilju zaštite ove globalno ugrožene vrste.
Orao krstaš je evroazijska vrsta, a danas je, objašnjava Mišković, mnogo više ima u mongolskim i kazahstanskim stepama, dok je u Evropi, za razliku od ranijih vremena, njen broj drastično manji.
Ljudi uništili prirodna staništa
Na primjer, navodi Mišković, do prije 20 godina na Fruškoj gori bilo je tri para orla krstaša, a u Deliblatskoj peščari čak sedam ili osam.
Danas ih tamo više nema, a jedini preostali par u Srbiji svoje gnijezdo je svio na granama kanadske topole, u stepi blizu sela Srpski Krstur, gdje je i ove godine položio jaja.
Razlog zbog kojeg je orao krstaš postao još jedna u nizu ugroženih vrsta je isti kao i kod drugih životinja – ljudi, jer, kako kaže Mišković, sva prirodna staništa ljudi su uništili i iskoristili za poljoprivredu, naselja ili industriju.
Jedini preostali par u Srbiji svoje gnijezdo je svio na granama kanadske topole, u stepi blizu sela Srpski Krstur
– Staništa poput ovog, u blizini Srpskog Krsutra, više nema. Kada pogledate u Vojvodini svuda imate naselja, a orlu krstašu je potrebno izolovano stanište, jer su osjetljivi na ljude, a osetljivi su s razlogom, naučili su da su ljudi nešto što njih proganja, uznemirava i lovi – ispričala je Mišković.
Ekipa Tanjuga dobila je ekskluzivno pravo da sa svega 500 metara snimi ove ptice, a predstavnici Društva, inače, ne dozvoljavaju da se staništu priđe na bliže od kilometar, pošto krstaš, kako su objasnili, ima odličnu percepciju i može da osjeti prisustvo čoveka sa velike daljine.
Lovili su ih kao trofejne ptice
Orao krstaš je nekada bio trofejna ptica za mnoge lovce, lijepa i velika, sa rasponom krila od dva metra, a opet, pristupačna, jer ne živi u planinama, već u stepama, što je, takođe, umanjilo njihovu populaciju.
Prije 20 godina bilo je 10 parova, danas samo jedan i njihovo gnijezdo je pod budnim okom članova Društva za zaštitu i proučavanje ptica
Osim nedostatka staništa, razlozi zbog kojih ova ptica nestaje su i nedostatak visokih i starih stabala, koja oni obično biraju za svoje gnijezdo, a najveći problem za njih, kaže Mišković, jeste trovanje.
Zato su pored čuvanja gnezda jedinog preostalog para orla krstaša od lovokradica, prisustva poljoprivrednika, oluja, ističe ona, Društvo i Lovačko društvo “Srpski Krstur”, koje im u tom poslu pomaže, zaduženi i za čuvanje staništa od postavljanja otrova i podizanja svijesti građanima koliko je to opasno.
– Ako bi se jednoj od ove dvije ptice nešto desilo mi više nemamo tu vrstu u Srbiji, a stoji nam na grbu i dičimo se time. To je stvarno jedna velika ironija – rekla je Mišković.
A kako je orao krstaš završio na srpskom grbu?
Mišković navodi da je od pojedinih ljudi o tome čula dvije vrste predanja, a jedna od njih kaže da je to ptica koja je najviše viđana na ovim prostorima i koja se gnjezdila na hrastu – drvetu koje naš narod smatra svetim.
https://twitter.com/M__Pchelkina/status/1041325870630285314
– Mi smo hrast doživljavali kao svetinju. Posebno te stogodišnje hrastove koje smo obilježavali krstom. Krstaš voli takvo drvo, i zato je i dobio taj narodni naziv, jer su ljudi viđali velikog orla na svetom drvetu. Nekako nam je logično da je ptica, koja je imala takvu simboliku u narodu, bila inspiracija za grb – ispričala je Mišković.
Druga priča, nastavlja ona, kazuje da mi nismo jedini na čijem je grbu orao krstaš i da smo ga najverovjatnije preuzeli od drugih, jer su i rimski imperatori, austrijski carevi, Napoleon Bonaparta, pa čak i Njemci, za vreme Drugog svjetskog rata, prepoznali tu pticu kao simbol i koristili je na svojim zastavama ili pečatima.
Orao krstaš izumire u Srbiji
Heraldičar Nemanja Štiplija smatra da se na našem grbu ne nalazi orao krstaš i da orao sa grba nema nikakve veze sa bilo kojom pticom iz prirode, već da je riječ o heraldičkom srebrnom dvoglavom orlu.
Bez obzira da li je ili nije krstaš na srpskom grbu, činjenica je da ta vrsta u našoj zemlji izumire i potrebna joj je pomoć da bi opstala, a kako kaže Mišković, izgledi za to su mali.
– Ali, mi smo optimistični, jer nam dobre vesti stižu iz Mađarske. Oni su 1995. spali na 30 parova krstaškog orla i od tada su puno uložili u projekte, tako da danas imaju oko 150 parova. Pošto se kod njih krstaš oporavlja, moguće je da se neke jedinke spuste ovdje i da sa našim mladim pticama oforme par – rekla je Mišković.
Međutim, dodaje ona, za tako nešto potrebno im je dobro stanište, mirno i izolovano od ljudi, ali i stari, visoki hrastovi, kakvih, takođe, u Vojvodini više nema, jer je i to, za nas sveto drvo, snašla ista sudbina kao i orla krstaša.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu