Samo u ovoj vinariji u cijeloj BiH, pa i šire, najbolja vina koja se proizvedu čuvaju se u izbi, odnosno vinskom podrumu iz 16. vijeka.
U tom podrumu sazrijeva tvrdoški vranac, crveno vino po kojem su već godinama naširoko poznati Podrumi manastira Tvrdoš u Trebinju. Upravo za veliku rezervu ovog vina, manastirska vinarija na jugu Hercegovine je prije dvije godine dobila i jedno od najznačajnih priznanja u ovom poslu, ma gdje se nalazili zlatnu medalju na Dekanterovom takmičenju, najvećem svjetskom ocjenjivanju vina.
Samo u ovoj vinariji za kvalitet svih vrsta vina koja se izvoze u više od 17 zemalja svijeta, uz tehnologa, brinu i pravoslavni monasi, predvođeni igumanom Savom kao glavnim „majstorom“, a u skladu sa tradicijom starom više od 500 godina i sa najsavremenijom tehnologijom.
– Manastir Tvrdoš i monaški život su obnovljeni 90-tih godina prošlog vijeka i tada je u arheološkim istraživanjima otkriven stari kameni podrum koji je bio zatrpan, a na zidovima su pronađeni tragovi vina. To znači da je i u ta davna vremena manastir proizvodio vino i da je ono tu čuvano. Taj podrum je vraćen u funkciju. Iz tog perioda su i stepenice koje danas možete vidjeti u podrumu, a koje su nekada služile da monasi iz kuhinje mogu da siđu po vino. Danas ih ne koristimo, ali su to kao podsjetnik – priča Tihomir Kuduz, direktor vinarije Podrumi manastira Tvrdoš.
Odluku da se ponovo pokrene i proizvodnja vina, nedugo nakon obnove manastira, donijeli su tada vladika Grigorije i iguman Sava, kada su zasađeni i novi zasadi vinove loze u Trebinju i kupljena najbolja oprema za vinariju ušuškanu u manastirskom kompleksu. Bili su prvi manastir u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koji je počeo da se bavi proizvodnjom vina. Od tada je vinarija prerasla u jednog od lidera vinarstva i vinogradarstva u BiH.
Godišnje manastir i vinariju posjeti od 300.000 do 400.000 ljudi, kako vjernika iz regiona, tako iz turista iz cijelog svijeta. Svi oni dobiju priliku i da u posebno napravljenoj prostoriji, koja će biti i barik sala, degustiraju vino.
Podrumi se mogu pohvaliti da im svo vino dolazi iz 160 hektara njihovih vinograda, sa plodnih polja oko Trebinja. U njima se gaje prije svega autohtone sorte vinove loze, vranac i živalka, zaštitni znakovi hercegovačkog podneblja, pa i ove kuće vina, ali i internacionalne sorte kaberne suvinjon, merlo i šardone.
– Vino je vrhunskog kvaliteta, a u proizvodnji imamo vrhunsku sirovinu grožđa, jer pazimo kako se ono uzgaja i orezuje. Interesovanje za autohotone sorte se vratilo, što je i naša šansa u svijetu. Sada su trendovi u vinskoj potrošnji takvi da ljudi žele da probaju nešto novo. To je prije svega šansa u autohtonim sortama, u našem vrancu, u žilavci, jer ljudi se zasite pijenja merloa i kabernea.
Došlo je do takozvane šardonizacije vinske scene i tu smo mi vidjeli našu šansu. Tako smo uspjeli i da nađemo svoje mjesto i radimo to dosta dobro. Dosta izvozimo i izlažemo po međunarodnim sajmovima, ali u odnosu na svijet mi smo i dalje mali. Sa kvalitetom vina, mi možemo da se nosimo sa najboljim i najvećim vinarijama i vrhunskim grožđem i vinima, ali ono što nam nedostaje je marketing, prije svega države iz koje vino dolazi, podneblja, a sa tim dolazi i do prepoznavanja vinarija, vina i tako dalje – ističe Kuduz.
Ipak, vrhunske kapljice iz ovih podruma našle su put do ljubitelja vina i u dalekoj Kini, pa su neki tamošnji kupci bili spremni i da plate avio prevoz da bi dobili flaše iz Tvrdoša, ali i u Japanu, Australiji, Novom Zelandu ili SAD. U Čikagu i okolini ga, recimo, najviše piju ljudi porijeklom sa naših prostora, dok ga u Los Anđelesu uvoze, vole i piju Amerikanci.
I činjenica da prodaju manastirsko vino, kaže Kuduz, nekada dobro dođe, jer asocira na tradiciju i tako budi interesovanje.
– Vino se kroz vijekove sačuvalo zahvaljujući manastirima i crkvi, jer je uvijek bilo u bogoslužbenoj upotrebi. A u vinskom biznisu je priča iza vina uvijek bitna. Kod nas su to tradicija i duhovnost. Bavimo se nečim čime su se bavili ljudi ovde prije pet vijekova. Naš kameni podrum je sagradio herceg Stjepan Kosača još 1510. godine, temelji crkve su iz četvrtog vijeka, a Turci su kasnije srušili do temelja sve objekte, koji su sada obnovljeni. Biti dio takve priče je nevjerovatna stvar – kaže Kuduz.
Nije slučajno to što manastir proizvodi vino, a ne druge proizvode, kaže i tvrdoški monah Porfirije, koji je jedan od onih u manastirskoj bratiji koji su aktivno uključeni u proizvodnju vina.
– Vino je krv Hristova, a sa tijelom i krvlju Hristovim mi zadobijamo život vječni i ovim vinom koje ovdje proizvodimo, u Svetoj liturgiji pretvaranjem tih darova u tijelo i krv Hristovu, dobijamo i blagoslov, a i život vječni – kaže monah Porfirije.
U manastiru je, dodaje, sve poslušanje iz ljubavi i ako je neko imao volje i ljubavi da uči i da vidi kako se to proizvodi, on je imao i priliku da u manastirskoj vinariji vidi kako se pravi vino i da učestvuje. Poznavati vino se, kaže, može i naučiti radeći u vinariji, ali vrhunskog vina nema bez onoga što se ne uči – poštenja domaćina, dobre zemlje i jakog sunca.
– Toga u Trebinju, hvala bogu, ima i što je najbitnije, ljubav prema tome što se radi. Ako nema, onda to i vino na sebi oseti – kaže Porfirije.
Stari vinograd zlata vrijedan
– Imamo jedan stari vinograd u Petrovom polju iz 1982. godine koji je ekonomski potpuno neopravdan. On ne može da rodi više od 800 grama po čokotu, ali tih 800 grama je nama najvrijednije za vino. Sve te neke specijalne serije vina stižu iz tog vinograda, a to su ova vrhunska vina. I ova velika rezerva za koju smo dobili zlatnu medalju u Londonu na Dekanteru, dolazi iz tog vinograda. Zaista je interesantan i za vidjeti, star je, sav se iskrivio, ali daje ogromnu vrijednost – objašnjava Tihomir Kuduz.
Kako ističe, nagrađenog vranca više nema za prodaju, a u zalihama se čuva oko 400 boca, koje služe za poklone i degustacije.
Žilavku je najteže napraviti
– Francuski enolozi su prije desetak godina obilazili naš vinograd i rekli su da ni u francuskoj nema takvih mogućnosti za uzgoj, kao što imaju naše Popovo polje i Petrovo polje, sa takvom zemljom i tolikim vremenskim periodom jakog sunca, baš u onom periodu kada je zrenje grozda najbitnije. Tako da je Trebinje jedinstveno i nije slučajno što je sa ovog podneblja potekla i žilavka. Ona je specifična po ukusu, zlatkaste je boje i od bijelih vina je najteže za napraviti. Mala je nit koja dijeli od vrhunske žilavke do toga da pokvarite potpuno godinu sa žilavkom, ako u toku presovanja grozda ne budete pazili – objašnjava monah Porfirije.
Žilavka je autentično vino Hercegovine, a kao što joj i ime kaže, ona je dobra zato što uvijek daje sok, koliko god da je cijedite. Žilava je, kažu u vinariji.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu