Naravno da je Rambo, takav kakav je, imao šta da poruči na tom spektakularnom koncertu usred Bliskog istoka. Ipak, jedna izgovorena riječ mi je privukla posebnu pažnju: kleptonacionalizam.
Kao i svaki naučnik, najprije ću definisati pojam: po Rambovom poimanju i brojnim naučnim izvorima koji obrađuju političku, ekonomsku i komunikacijsku dimenziju nacionalizma, kleptonacionalizam bi predstavljao kreiranje nacionalističkog narativa fokusiranog na mržnju prema drugima u cilju ostvarenja lukrativnih koristi za pripadnike vladajućih sistema.
Zvuči poznato? Zapravo i jeste. Na čitavom prostoru Zapadnog Balkana ova logika uspješno funkcioniše već više od 30 godina. U svakom kritičnom momentu po vlast u bilo kojoj od mini-država na navedenom geografskom prostoru, krenulo bi se u narativ koji podrazumijeva raspirivanje nacionalnog osjećaja, uz obaveznu prateću ikonografiju, koja uključuje i miješanje zlih susjeda u unutrašnje stvari te napaćene države. Čuli smo ovakvu retoriku i ovakve narative od pripadnika srpskog, bošnjačkog, hrvatskog, albanskog, crnogorskog i makedonskog političkog establišmenta: javni nastupi nosilaca državnih funkcija nerijetko su fokusirani upravo na prijetnje koje proističu iz „neprijateljskog djelovanja komšiluka“. Dodatno, u formiranju kleptonacionalističkog narativa značajnu ulogu imaju i mediji, koji pažljivom selekcijom tema, komentatora i vijesti narativ kontinuirano vraćaju u prošlost. Za to vrijeme, u svim državama Zapadnog Balkana stvaraju se nove poslovne imperije, biznis elite i pojedinci, po pravilu sa margine, koji baštine gotovo neograničenu ekonomsku ili medijsku moć.
Umjesto na znanju ili vještinama, njihova snaga zasnovana je na bliskosti sa donosiocima ključnih odluka, moći mekog uticaja i koruptivnoj povezanosti. Dok nacionalistički narativ radi svoj posao i magijski opija biračko tijelo, ta novoformirana kleptoelita međusobno izvanredno sarađuje, štiteći sopstvene interese i sopstvenu moć.
U tom sinergijskom trouglu političara željnih vlasti, kleptoelite željne moći i medija željnih rejtinga i milosti vlasti nastao je kleptonacionalizam, kao prirodni sinergijski fenomen i najmanji zajednički sadržalac (bez)vrijednosti čitavog ovog naopako postavljenog sistema. Političari rado koriste ovaj narativ, jer na taj način lako manipulišu biračima i skreću pažnju sa realnih problema današnjice i nemanja jasne vizije budućnosti na komšiluk (ubijeđen sam da su mnogi komšijski politički mikrokonflikti posljednjih godina zapravo „dogovoreni sparing“, ali za tu tezu nemam materijalne dokaze, pa ću ovu tezu ostaviti na nivou sumnje). Kleptoelite mogu da funkcionišu isključivo u kleptokratski postavljenom sistemu jer nemaju kompetencije neophodne za plivanje u bilo kakvoj strukturi zasnovanoj na kompetencijama: otuda ne čudi njihovo upinjanje da svojim snagama podrže političare u održavanju kleptonacionalističkog narativa koji sprečava bilo kakav sistemski razvoj i boljitak. Mediji su u prirodnoj simbiozi i sa političarima i sa kleptoelitama, i eto skuvanog paprikaša koji na kraju kusa običan narod, a opisano trojstvo za to vrijeme zgrće enormnu dobit.
Istorija nas uči da je za postizanje ozbiljnog razvoja neophodna orijentacija ka budućnosti: brojne naučne studije ukazuju da su dugoročna orijentacija i vizija preduslovi ozbiljnog razvitka društva. Primjeri postoje: Ujedinjeni Arapski Emirati, u kojima živim, paradigmatski su primjer kako se konzistentnom politikom i sprovođenjem vizije za pola vijeka može stići do visokoprosperitetnog društva. Međutim, u narativu Emirata prevlađuju razvoj, partnerstva i budućnost. Čak i kada odnosi sa susjedima nisu idealni (a to je veoma blaga formulacija za situaciju i kompleksnost odnosa na Bliskom Istoku), narativ je i dalje okrenut ka rastu i razvoju. Zašto? Da bi se stvorio kolektivni mentalni sklop koji tom razvoju teži. To je značajno različito od narativa Zapadnog Balkana, u kojem i dalje kao jahači apokalipse provijavaju „uticaji susjednih zemalja“, „pokušaji rušenja država“, „odbrana nacionalnih interesa“ i „prijetnje miru i stabilnosti“.
Zanimljivo je primjetiti da kleptonacionalizam kao koncept ne smeta ni tradicionalno stabilokratski orijentisanoj Evropskoj Uniji, ali ni brojnim investitorima sa vanevropskih područja. Zapravo, kontrolisani kleptonacionalizam stvara odlične uslove za investitore: daje predvidljivost i stabilnost, dogovorna ekonomija funkcioniše, a investitori su bezbjedni jer znaju da realni rizici ne postoje. Otuda ne čudi što mnoge zemlje Zapadnog Balkana sasvim solidno vode investicionu politiku: to je zapravo dodatni dokaz da je kleptonacionalistički narativ fikcija kreirana za lakšu kontrolu narodnih masa i očuvanje interesa političara i kleptoelita. Kada prijetnje stabilnosti i miru zaista postoje, investitori se uzdržavaju od dolaska na te prostore.
U takvom ambijentu, studentski protesti, koji su krenuli u Srbiji i proširili se na region, imaju jednu značajnu funkciju, koja je „više od igre“. Zahtjev da svaka institucija radi svoj posao i da se zna ko je za šta nadležan zapravo je polazna tačka za demontažu centralističko-stabilokratskih političkih sistema koji koriste kleptonacionalizam kao ključni manipulativni narativ. Nije iznenađenje da su studenti iz Srbije dobili podršku i u okruženju: radi se o generaciji čiji mentalni sklop je rasterećen hipoteke devedesetih, koja se informiše drugim kanalima, nezavisnim od tradicionalnih medija, i koja razmišlja u znatno globalnijem kontekstu nego prethodni naraštaji. Istrajnost studenata u protestu preduslov je početka demontaže kleptonacionalizma kao fenomena koji već više od tri decenije opterećuje Zapadni Balkan i sprečava ozbiljan napredak i razvoj.
„Gugl generacija“ (koja, uzgred, sve više postaje „ChatGPT generacija“) preuzima stvar u svoje ruke i vjerujem da će imati snage da bude ozbiljan korektiv sistemskih anomalija kojih će, sasvim izvjesno, biti i u budućnosti. Stajanje na rep kleptonacionalizmu je nužan, ali ne i dovoljan uslov da region krene napred: gledanje u prošlost vraća u prošlost. Gledanje u budućnost vodi ka kakvom-takvom svjetlu na kraju dugačkog i mračnog tunela kojim se presporo putuje.
P.S. Neizmjerna zahvalnost Rambu Amadeusu na kovanici i inspiraciji.
Autor Marko Selaković je profesor i zamjenik direktora na S P Jain School of Global Management, jednoj od najprestižnijih biznis škola na području Azije i Pacifika. Od 2015. godine živi i radi u Dubaiju.
(tekst preuzet sa portala lobiranje.eu)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu