Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

Književnica Neda Kozomara nagrađena za priču o Banjaluci: “Venecija” govori o ljubavi i boli

Kultura
Autor:

Foto: Neda Kozomara/Ustupljena fotografija

Neda Kozomara banjalučka je književnica čije su priče redovno uvrštavane u razne zbirke, te je nagrađivana i na mnogobrojnim književnim tamičenjima.

Nedavno je na literarnom konkursu “Tajnu reka pripoveda” iz Beograda, izabrana njena priča “Venecija”, da bude uvrštena u zbirku.

– Moja priča je naslovljena po mostu “Venecija” u Banjaluci i tema se odnosi na jednu ljubavnu banjalučku priču. Taj most je bio važan u vezi dvoje ljudi koji se vole. Priča je istinita, lijepa je kao ljubav i sjetna jer nema srećan kraj, ali daje nadu da se nađe podstrek u onome što je ostalo iza njih. Svako ko je vidio Vrbas, pamtiće njegovu zelenu boju, neukrotive brzake i sve to podsjeća na život, a šta je život ako nije satkan od ljubavi. Mostovi, svugdje u svijetu, privlače ljubavnike jer djeluju magijski na sanjare, oni su ukras svake priče jer je specifičan pogled na rijeku s mosta pošto vam omogućava osjećaj da ćete rijeku dočekati u zagrljaju ako samo pružite ruke. Pošto naš život nije bajka tu ima i drugih događaja koji od sanjara oblikuje i ozbiljne ljude, plemiće bola – rekla je Neda o svojoj priči.

Kako kaže, svoje radove je počela objavljivati posle konkurs u Politikinom Bazaru prije desetak godina kada je dobila nagradu za najbolju priču.

– Ta priča je početak svega što sam pisala kasnije. Bilo je još nekih nagrada i priznanja, a Politika je objavila pet mojih putopisnih priča. Trenutno moje kolumne objavljuju portali Srpskainfo i Objektiv media – objasnila je.

Prošle godine održala je dvije promocije zbirke priča “Senka Nade”, u Brčkom i Banjaluci. Sada ima dosta novih priča i kolumni te se sa SPKD “Prosvjeta” dogovora ili oko nove knjige, ili proširenog izdanja prve knjige.

– Meni je od svih poslova oko štampanja knjige najlakše pisanje, jer je samostalno, a popratne stvari su dosta zahtjevne ako nemate sigurnu finansijsku podlogu da to sve isprati. Ko to ima od anonimnih pisaca koji su zaista u esencu pisci, a ne pomodari koji svojom knjigom hoće potvrdu važnosti svog lika? Meni je od svega najdraže kad čujem od čitalaca mojih priča, naročito kolumni, da su se smijali nekim opisanim događajima, jer ima dosta sarkazma čak i na sopstveni račun. To najviše volim. Jako je važno nasmijati ljude, a i najteže. Najlakše je plakati i patetično jadikovati nad sudbinom – dodala je ona.

Prema njenim riječima, društvene mreže su joj bile od velike koristi u promociji njenih radova.

– Društvene mreže su meni bile od najveće pomoći i ne znam da li bi do ovoga svega došlo da nije bilo Fejsbuka i portala na kojima se godinama objavljuju moje kolumne. Tako sam stekla publiku koja je pratila moj rad i svoje promocije objavila na portalima, pa se geometrijskom progresijom broj čitalaca stvarao. Za sve publikacije, društvene mreže su neprocjenjive – rekla je Neda.

Kako je primijetila, danas su najčitaniji romani, a najviše se i objavljuju.

– Čini mi se da se najvise pišu i objavljuju romani. Neafirmisani pisci se nekako olako zalijeću da pišu romane jer valjda je to sertifikat da su kvalitetni pisci. Kao, ako mozeš napisati roman, ti si “veliki”! Ja mislim da je pisanje romana veoma složena i odgovorna stvar, prema publici i prema sebi. Ako niste javna ličnost, bivša supruga nekog poznatog lika ili starleta, a niste ni poznati pisac, jako je teško imati pažnju čitalaca u sveopštoj hiperprodukciji samozvanih pisaca. Ja sam zadovoljna sa svoje dvije promocije jer sam bila prisutna u javnosti s pričama i kolumnama. Najteže je bilo sve to organizovati, naći lektore, recenzenta, odrediti grafiku na koricama i sve detalje koji to prate – objasnila je ona.

Za svoj najznačajniji dio života smatra svaki koji je protekao s porodicom i nekoliko dragih prijatelja.

– Imam dvije ćerke, dva zeta i tri unuke. Život me je naučio da nemam velike planove. Imam želje koje se podrazumijevaju za zdravlje, a pisanje, to je moj razgovor sa mnom koji vodim svaki dan – dodaje.

Voljela bih da me po tome pamte

Neda Kozomara: U Banjaluku sam se vratila prošle godine. Napustila sam grad, posao, prijatelje i došla u Banjaluku odakle sam i otišla 1997. godine u Brčko. To je dosta hrabra odluka jer ja sam ovde sad anonimus, bez bilo čije podrške, nekih važnih ljudi. Karijeru koju sam imala i određeni status u društvu je ostao i niko ovdje nema pojma o meni i svemu šta sam za tih 22 godine postigla radeći u JP Radio Brčko. Nemam zbog toga anksioznost, pesimizam i sl. jer sam rođeni optimista. Niko mi ne može oduzeti maštu i hiljade lijepih priča koje imam u sebi i čuvam za vas. Voljela bih da me po tome pamte.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.
Možete da nas pratite i na Facebook stranici

IZDVAJAMO