Naredni dan sa komšijama bistri visoku politiku, optužujući tog i tog političara za lopovluk, uz obaveznu opasku da ovdje djeca nemaju šansu za život i da treba bježati što prije. Čim mu djeca završe školu, zaklinje se, uradiće sve da odu. Zna sve o politici i kako bi institucije trebalo da rade, ali ne zna da se onakav otpad ne smije ostavljati.
Slična situacija se dešava, recimo, u Srpcu, na ušću Vrbasa u Savu. Umjesto šetališta s alejom nekog drveća, ovaj kraj je ukrašen smećem koje se samo gomila. Smeće na obalu rijeka donose i kukaju kako u ovoj državi ništa ne valja i kako ne čudi što narod bježi glavom bez obzira. Znaju rješenje za prestanak rata u Ukrajini, ali ne i za uklanjanje deponije i uređenje obala rijeka ispred svojih kuća.
Ove višedecenijske nadrealne scene su sada tragične. Gdje god kreneš naiđeš na smeće i divlju deponiju. Izađeš iz zgrade i odmah ugledaš kako je neko od tvojih komšija, finih i uglađenih, istovario građevinski otpad u kontejner. Kreneš na izlet u prirodu, opet smeće. Odeš pored rijeke da se odmoriš, a tamo… Znate i sami šta je tamo.
Pa, kako da nam bude bolje?!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu