Dan nakon Božića, u Prijedoru je grupa ljudi na ulici pjevala pjesme u čast Mladića. U susjednoj Srbiji, pripadnici MUP u Priboju identifikovali su mladića koji je u noći između 6. i 7. januara ove godine izazvao incident pjevajući „Božić je, Božić je, pucaj u džamije“…
Ovo su samo neki od javnosti poznatih incidenata u kojima se svake godine slavlje za vlastite praznike koristi kao povod za vrijeđanje drugih po osnovu nacije i vjere. Ili se od njih to tako shvata. Sličnih primjera, nažalost, ima na svim stranama u BiH.
Sa stručnjacima smo razgovarali o uzrocima takvog ponašanja i mogućim izlazima iz ovakvih često emotivno zapaljivih situacija. Da li više pozitivnih primjera tolerancije, poput ćirilične čestitke Božića u Bosanskom Petrovcu, ili izvinjenja Lazara Rvovića, predsjednika Opštine Priboj za „nepromišljene stvari“ koje su učinili pripadnici njegovog naroda – može da pomogne da negativnih primjera bude što manje?
Psiholog Slađana Cvjetković kaže da je najbolji odgovor na ovu temu i na ova pitanja dao vladika Nikolaj Velimirović: „Pravo rodoljublje ne uključuje ni malo mržnje prema susjednom narodu… Rodoljublje treba cijeniti po veličini ljubavi, a ne po veličini mržnje. Inače se rodoljublje obraća u šovinizam, jednu tešku bolest.“
– Kada razmišljam o toj temi uvijek se vratim na to njegovo, da su ljudi malo pobrkali lončiće šta je ljubav, šta je rodoljublje, i da se nekako zaboravi da naši postupci imaju odjeka kod drugih. Ako netrpeljivost pokazujemo prema drugima, onda će nam se netrpeljivost kao bumerang vratiti – tvrdi Cvjetkovićeva za Srpskainfo.
Budući da su ovakvi incidenti učestali u posljednjih nekoliko godina, mišljenja je da sve ima veze s aktuelnim političkim tenzijama.
– Čini mi se da ima malo tog inadžijskog; kao kada vam nešto brane, onda hoćete to namjerno da potencirate. Sada je tu zaista teško razdvojiti šta je u pitanju, da li je to neka demonstracija moći (vidite, mi možemo) ili je u pitanju stvarna netrpeljivost. Kada se nešto pjeva, pitanje je koliko ljudi razumiju šta je osnova toga, da li je to stvarno izraz ljubavi, rodoljublja. Po meni, to je pogrešan način, jer navlači negativne reakcije okruženja i usmjerava se ka pripadnicima drugog naroda – kaže Cvjetkovićeva.
Kada već pričamo o (ne)znanju, pitanje je da li prosječan vjernik zna osnovni smisao vjere i ponašanja, jer smo svjedoci da se, u slučaju pravoslavaca, proslava vjerskog praznika često pretvara u vožnju pijanih vozača, koji iz automobila isturaju tri prsta, zastave, badnjake, naravno uz sirene, preglasnu muziku, petarde…
– To je slika vjernika, ali rekla bih slika vjernika koji na jedan način provocira ovog drugog. To je odstupanje od vjere. To rade i jedna i druga i treća strana. Mi smo na ovim prostorima imali vjerski suživot. Nikome nije bio problem što neko slavi Božić, Bajram, Vaskrs ili Uskrs. A sada smo u fazi naglašavanja da je naše bolje. Svi se pozivaju na crkvu, na vjeru, a crkva propagira drugačije – pomirenje, pruži ruku komšiju, podijeli s njim – navodi Cvjetkovićeva.
Kako kaže, u proteklom ratu, ljudi za koje se zaista znalo da su vjernici bili su blagonakloni prema komšijama druge nacionalnosti. Istovremeno, oni koji su bili u nekom drugom sistemu, oni su više štete napravili.
– Naslušala sam se priča prijatelja o tome. Zaista, istinska vjera, sa kojom neko odrasta, kao ljubav prema bližnjem svom, prema sebi, ko je odrastao pod doktrinom da je ljubav osnova svega, on nema potrebu da to manifestuje na agresivan način. S druge strane, nekada ima i preosjetljivih reakcija. Treba vidjeti šta je zaista ugrožavajuće, a šta nije. Po meni, previše se ponekad potencira to negativno, jer takvi akteri dobijaju na značaju, a takve pojave se jačaju – zaključuje sagovornica Srpskainfo.
Vjerski analitičar, Draško Đenović, smatra da se većina ljudi nije vratila vjeri, nego su samo promijenili kapute – nekada je bilo popularno da budu članovi Saveza komunista, sada je popularno da budu vjernici. Kao što mijenjaju stranku, tako mijenjaju i ono što jesu, objašnjava Đenović.
– Za vrijeme velikih vjerskih praznika obično nema onih koji redovno idu na bogosluženja. Veliki dio ljudi smatra da će, time što vrijeđa drugog, pokazati da su bolji Srbi, a onda je dobar Srbin samo ako je pravoslavac. Ili dobar Hrvat ako je katolik. Zaboravljajući da nacija i vjera nemaju ništa jedno s drugim, da neko može da bude Srbin, a da ne bude pravoslavac. To su obično ljudi koji su neobraćeni, koji zapravo nisu vjernici, koji nanose zlo svojoj crkvi. Na Badnje veče, kada se kaže “Mir božji – Hristos se rodi”, oni krenu s teškom artiljerijom kao da počinje četvrti svjetski rat. U Beogradu su skupljali mrtve ptice na Božić, koje su nastradale na Badnje veće. Koliko pasa pobjegne iz dvorišta, sa povoca… A neko kaže da slavi Boga. Pa, kako slaviš Boga ako je Isus princ mira, neko ko treba da donese mir duhovni, a mi krenemo sa raznim artiljerijama, s alkoholom… To nema nikakve veze sa vjerom. Mislim da zbog svega toga dolazi do ovih pojava – kaže Đenović za Srpskainfo.
I on naglašava da pravi vjernik nikada neće vrijeđati pripadnike druge vjere, da li je to musliman, katolik ili pravoslavac.
– I u ratovima, pravi vjernici nisu učestvovali u zločinima, nego su to bili ljudi kojima je vjera folklor, pokriće za neke stvari. Ali, nikada ne možemo reći da neko ko je vjernik želi zlo bilo kojoj drugoj vjerskoj grupaciji, u našem slučaju i nacionalnoj grupaciji, pošto je ovdje vjera često vezana za nacionalnu pripadnost – zaključuje Đenović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu