Tako je nastala fotografija koja simbolizuje pobunu naroda protiv moćnika.
Ali, pobuna je počela mnogo ranije.
Mještani Bistrice kod Prijedora digli su se na noge još krajem maja, kad su vidjeli da je vrag odnio šalu i da će na zemlji, koju su prodali da bi tu bilo podignuto etno selo, koliko sutra osvanuti rudnik.
Upornošću i kreativnošću zadobili su simpatije javnosti i postali ono što su Gornja Nedeljica za Srbiju, ili „Žene Kruščice“ za Federaciju BiH: simbol borbe za očuvanje prirode i otpora sumnjivim investitorima.
Prvo su Bistričani pokušali „ufino“: zbor građana, pa pisma institucijama, pa poziv gradonačelniku da posjeti njihovo selo, pa žalbe inspekcijama i policiji.
Onda su organizovali protestnu šetnju. Nekoliko stotina Bistričana je stalo iza transparenta „Čuvam svoje dvorište“. A imaju šta i čuvati. Njihova su dvorišta puna cvijeća i razigrane djece, livade pokošene, voćnjaci sređeni, štale pune stoke.
Sve bi to, kažu, rudnik uništio prašinom, bukom, otrovnim isparenjima…
– Ovim pripremnim radovima je već potkopan izvor koji vodom snabdijeva deset kuća, ugrožen je i drugi izvor, koji daje vodu za još 50 kuća, a pokrenulo se i klizište. Znači, sve će nam uništiti. Ako se rudnik otvori, cijelo selo će se iseliti – upozorio je mještanin Daniel Lazić.
Bila bi to šteta, jer Bistrica je jedno od najljepših potkozarskih sela, u kojem živi oko 700 stanovnika, među kojima i stotinak djece i tinejdžera.
Neobilježeni bageri i kamioni su nastavili s raskopavanjem i nakon protestne šetnje i posjete gradonačelnika Prijedora Slobodana Javora.
Javor je obećao mještanima održavanje vanredne sjednice Skupštine Grada. To je obećanje i ispunio i na toj skupštini Bistričani su iznijeli ponudu koja se ne može odbiti.
– Građani Bistice su spremni da u razumnom roku uplate u budžet RS kompletnu koncesionu naknadu, sve što bi država dobila od preduzeća koje hoće da iskopava ugalj u njihovom selu, ukoliko rudnik ne bude otvoren – rekao je njihov predstavnik Zoran Ninić.
Računica je jasna: ležišta uglja u Bistrici su mala, koncesiona naknada, po zakonu, iznosi bagatelnih 1,3 evra po toni lignita, tako da bi ukupan prihod za državu od ovog poduhvata iznosio oko 300.000 KM, ili 150.000 evra.
Odbornici su redom podržali Bistričane, ali na njihovu ponudu nisu ni trepnuli. Uostalom, otvaranje rudnika i koncesije nisu u nadležnosti lokalne vlasti. A oni koji su nadležni se prave šašavi.
Ministarstvo energetike i rudarstva RS je, crno na bijelo, potvrdilo da “Drvo eksport” firma koja kopa u Bistrici, nema ugovor o koncesiji za rudnik lignita.
A nemaju ni mnoge druge potrebne “papire”. Nemaju ni lokacijske uslove, a ni imovinsko pravni odnosi nisu riješeni do kraja.
Ali, ipak kopaju.
Da papira ima odavno bi policija “uklonila” bundžije, ovako se sve svodi na “prijateljsko ubjeđivanje” i besprizorno ogovaranje.
– Meni je policija dolazila kući, govorili su mi da se okanem ćorava posla i da ne pravim sam sebi probleme, jer su me oni već „evidentirali“ kao vođu protesta – kaže Daniel Lazić.
Što se ogovaranja tiče, ona se svode na već uobičajene narative o podmetanju, izdajnicima, ekološkom lobiju. Plus proglašavanje mještana potkupljivim neradnicima.
Tako su iz „Drvo eksporta“, preduzeća koje namjerava da otvori rudnik u Bistrici, a koje je u vlasništvu SNSD-ovog kadra Srđana Klječanina Rufija iz Teslića, saopštili da su „kao društveno odgovorno preduzeće odlučili da Mjesnoj zajednici Bistrica doniraju 100.000 KM za razvoj sela”.
– Problem je nastao kada je par pojedinaca zahtijevalo da se taj novac uplati na njihove lične račune, a ne na račun Grada Prijedora u korist Bistrice. Od tada imamo blokadu puta – tvrde investitori.
Mještani odgovaraju da je priča malo drugačija.
– Jedan jedini put kad sam uživo vidio tog Klječanina, on je ponudio selu 100.000 KM, a ja sam mu odgovorio: “hoćeš da mi tebi damo 100.000 KM, da ideš odakle si došao”. Šta će nama njegove pare, nismo mi sirotinja – kaže Lazić.
Da nisu ni sirotinja ni neradnici, a biće da nisu ni nepismeni, Bistričani su dokazali na terenu.
Zvali su, dakle, inspektore, i svaki put kad bi inspektor konstatovao da “nisu uočene nepravilnosti” oni bi to evidentirali.
Pa su se obratili Centru za životnu sredinu u Banjaluci i dobili njihovu podršku. Centar je tužio Vladu Republike Srpske u upravnom postupku i podnio krivičnu prijavu protiv NN lica zbog “protivzakonite eksploatacije prirodnih bogatstava”.
A Bistričani su na teren izveli geodete, koji su ustanovili da “pristupni put”, kojim bageri tutnje prema budućem rudniku, uveliko zahvata privatna imanja njihovih komšija.
– Tu je ucrtan put širine tri metra, a takvim putem ne bi mogao proći ni “fićo”, a kamoli bager – rekli su mještani.
I “ogradili” privatne posjede i time sveli put na ono što je “ucrtano”.
Kad su investitori uklonili postavljene stubiće, mještanke Milena Ivić i Danijela Zrnić su sjele na put. Onda je Danijela slikala Milenu i tako je nastala fotografija s početka naše priče.
– Pridružile su nam se i druge komšije. Organizovali smo non-stop dežurstvo, sjedili smo na putu, po dvoje, da nam ne bude dosadno – kaže Milena.
Nakon toga su mještani, svake večeri, na putu organizovali masovnije okupljanje: nekad potpale roštilj i puste muziku, nekad su tu samo grickalice, sokići i poneka čašica domaće šljivovice.
Pridružila su im se i njihova djeca i mještani susjednih sela, koji podržavaju Bistričane.
– Svake noći je ovdje zbor. Čujem da sad investitori probijaju alternativni pristupni put. Ne odustaju, ali ni mi nećemo odustati – kažu mještani.
Uoči Vidovdana, na svoju su “barikadu” postavili transparent “Kosovska Bistrica”.
– Niti nas ko šta pita, niti nas uvažava, baš kao ni Srbe na Kosovu. Ali opstaćemo. Nije nas briga koja nas sila napada, jer znamo kakvu svetinju branimo – prokomentarisao je jedan od mještana.
Živi zid, kojim brane svoje selo, opstaje već danima.
Kada je ekipa Srpskainfo posjetila Bistricu, u tom živom zidu je bio i seoski lugar, i penzionisani profesor, stručnjak za hotelijerstvo, i jedan farmer, koji je nesuđeni inženjer rudarstva i mlada majka sa dvoje djece, kojoj je kuma poslala poruku podrške čak iz Njemačke…
– Svako zlo je za neko dobro. Da se nije ovo desilo ne bih ni zao koliko dobrih, pametnih, obrazovanih i odlučnih ljudi živi u mom komšiluku – kaže penzionisani profesor hotelijerstva Jovan Lekanić.
Ponosno dodaje da ni zastrašivanje ni pokušaji podmićivanja nisu pokolebali njegove Bistričane.
– Ovo je živo i potentno selo, na lijepom mjestu, između Banjaluke i Prijedora. Mnogi putuju sa svojih imanja na posao, ima mnogo djece. Ovdje treba razvijati seoski turizam, a ne kopati lignit – kaže profesor Lekanić.
Njegove riječi potvrđuje i penzionisani seoski lugar Milenko Zrnić.
– Šumar ne može bez šume i prirode. Jesam u penziji, ali ovo je i dalje moj rejon. Ne mogu dozvoliti da se u mom rejonu dešava ovakav atak na prirodu – kaže Milenko.
Njegova komšinica Daliborka Zrnić, domaćica jednog od najljepših imanja u Bistrici, dodaje da će Bistričani nastaviti sa “gandijevskim otporom”, sve dok ne otjeraju kopače rude.
A Daniel Lazić, onaj koga su proglasili potkupljivim neradnikom, pozvao nas je na svoje imanje, usput pokazujući i posjede svojih komšija: kuće u cvijeću i uredno obrađene njive i bašte.
– Eto, tako živimo mi neradnici. Šta bi tek bilo da smo neki radnici – kaže u šali Daniel.
On je studirao rudarstvo, dogurao do statusa apsolventa, pa odustao.
– Da sam inženjer rudarstva morao bih potpisivati svašta za račun moćnika, možda bih i u zatvoru završio, a šta će mi to. Već pet generacija moja porodica stiče ovo imanje, pa sam se odlučio za karijeru poljoprivrednika – kaže Daniel.
I dodaje: imao je sreće i u ljubavi. Njegova supruga Nada je sa oduševljenjem prihvatila ulogu seoske domaćice. I nije se pokajala: voćnjake i njive obilazi svojim “mercedesom”.
U dvorištu je parkirano još nekoliko automobila, traktora i poljoprivrednih mašina, plus biciklići najmlađih Lazića: Njegoša i Une.
Njegoš voli dronove; kaže da će biti pilot, kad poraste.
Tu su i djeca Danielove sestre, Aleksa i Klara. Došli su iz Laktaša u mamin zavičaj, vole Bistricu. Redovno idu na proteste.
A vole i da sa ujkom i braćom idu na livadu po krave.
Lazići imaju 40 goveda, godinama isporučuju velike količne mlijeka, a imaju i svoje voće, svinje, povrće u plastenicima.
Obrađuju oko 500 dunuma, što svoje, što zakupljene zemlje.
– Ovaj nas je belaj zatekao usred žetve,. Posla ima preko glave, ali hvala bogu, u Bistrici ima i ljudi: dovoljno nas je i za njivu i za proteste – kaže Daniel.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu