Sučević Međeral, koji je svoju ljubav prema kvizovima otkrio još u djetinjstvu, kroz godine je stekao reputaciju jedinstvenog kvizaša. Njegovo iskustvo na televizijskim kvizovima poput Diplomca i Potjere samo je doprinosilo njegovoj strasti prema kvizovima, ali i njegovoj sposobnosti da pametno balansira znanje s taktikom. U intervjuu za Srpskainfo, Krešimir Sučević Međeral ističe kako su pub kvizovi značajno uticali na njegovu kvizašku karijeru, govorio je o prvim susretima sa Mirkom Miočićem, ali i o privatnom životu, o problemima televizijskih kvizova u BiH, problemima u obrazovanju i važnosti praćenja kvizova kao porodične tradicije, a uputio je i poruku svim ekipama koje će mu izaći na crtu. Iako priznaje da je na nekim područjima slabiji, on ne prestaje učiti, niti se boji grešaka koje mogu nastati uslijed dinamike takmičenja.
Za Banjaluku, grad s rastućom kviz scenom, osnivanje Kvizaškog Udruženja Banjaluka predstavlja važan korak u popularizaciji ove vrste zabave, a Krešimir ističe kako je ključno imati ozbiljnu kviznu organizaciju. Prema njegovim riječima, ovakvi događaji ne samo da okupljaju ljude sličnih interesa, već i podstiču širenje znanja, stvaranje novih veza i, naravno, pružaju priliku za zdravo natjecanje.
Pub kviz scena u Zagrebu postoji već oko 20 godina, a u Banjaluci je počela da živi od neke 2017. i vrlo brzo stekla veliku popularnost. Danas imamo pub kvizove svakoga dana, da li možete da nam kažete kako ste se Vi zaljubili u kvizove i u kojoj mjeri su pub kvizovi doprinijeli da se ta ljubav pojača?
Moja ljubav prema kvizovima je počela još u djetinjstvu, s Kviskotekom. Svakoga četvrtka naveče cijela je porodica sjedila pred televizorom, diveći se znanju drugih i međusobno pogađajući odgovore. Ja sam kao klinac još uglavnom bio promatrač, no s godinama sam i ja počeo davati neke odgovore, pa sam se onda i čudio kako ja neke stvari znam, a moji ukućani, koji su stariji (i prema tome u mojoj percepciji imaju više znanja) to ne znaju. Onda sam 1998., na prvoj godini fakulteta, bio prvi put na nekom kvizu kao učesnik.
Bio je to Diplomac, koji je radio Joško Lokas i ekipa koja danas radi i na Potjeri, te sam tu, na svoje iznenađenje, upisao dvije pobjede i u finalu bio drugi iza Mirka Miočića. Uslijedili su uspješni i manje uspješni nastupi na drugim televizijskim kvizovima, ali to je još uvijek bilo prerijetko, svakih nekoliko godina.
Jedno pravilo koje bih promijenio, a koje zapravo nije pravilo Potjere, već svih takmičarskih emisija na HRT-u, jest pravilo o nužnosti posjedovanja hrvatskoga državljanstva za prijavu na kvizove. Na taj bi način bilo omogućeno i učestvovanje svima koji mogu razumjeti pitanja, nezavisno o tome čiji su državljani. Vjerujem da bi to vrlo rado dočekali mnogi u BiH, ali i u Crnoj Gori, Makedoniji…
Tek je razvojem pub kviz scene došlo do nekakvog redovnog priljeva te aktivnosti u moj život, a naravno, kada ih redovno igrate onda se i brzina sticanja novih znanja povećava, tako da su oni definitivno doprinijeli ovomu što sam danas. A to jest svojevrsna ovisnost, ali pozitivna, ima tu i adrenalina (ali bez životne opasnosti), stvarno zabava koju mogu preporučiti svakome. Čak i ako nemate znanja, s vremenom ćete ga početi sticati, i ne samo to, promijeniće se vaš odnos prema podacima, postaćete svjesniji nekih stvari, poboljšaće vam se pamćenje, bolje ćete razumjeti svijet…
U Bosni i Hercegovini skoro da ne postoji ni jedan televizijski format kviza, pa zaljubljenici u kvizove redovno prate one iz Hrvatske i Srbije. Prema posljednjim podacima BiH je država koja u Evropi ima najniži broj visokoobrazovanih stanovnika, koliko je po Vašem mišljenju televizijski format važan za stanovnike jedne ovako male države kao što je BiH?
Pa sad, male države… Hrvatska je gotovo jednake veličine kao i BiH, a Belgija je manja od obje, pa ima vrhunske kvizaše. Mislim da veličina države nije presudna, ali svakako je vidljivost kvizova ono što ljude može potaknuti da se i sami zainteresuju za znanje. Naravno, bilo bi pretjerano govoriti da će gledanje kviza ljude natjerati na formalno obrazovanje, no nekakva porodična tradicija (kao što je u bilo u mom slučaju s Kviskotekom) može kod djece podstaći interes za znanjem i onaj spomenuti širi pogled na svijet.
Ali ono što ja lično smatram najvažnijim, a gdje trenutno obrazovanje podbacuje, a bogme ni kvizovi tu nemaju toliki uticaj, to je razvoj kritičkog mišljenja. Lično sam se nagledao i pitanja na kvizovima koja su nastala tako da je neko na internetu nabasao na neki poluprovjereni podatak, i bez ikakve ga sumnje uvrstio u kviz. Tako da demokratizacija kvizova nije uvijek dobra jer srozava nivo kvaliteta. Nisam za elitizam, smatram da bi igranje kviza trebalo biti otvoreno što većem broju ljudi, no isto tako mislim da kod sastavljanja kvizova treba biti oprezniji. Nekad smo imali enciklopedije i leksikone, koji kao izvori nisu bili naročito ažurni (danas u roku od pet minuta od nečije smrti već imate cijeli članak na Wikipediji pretvoren u perfekt), ali su ti izvori prošli velik broj stručnih provjera prije objave.
Ekipama koje će se okušati na mom kvizu u subotu poručujem da je cilj svakoga kviza prvenstveno zabaviti se i nešto naučiti, a da je pobjeda tek usputno zadovoljstvo. Bilo bi šteta da se i želja za sticanjem i odmjeravanjem znanja takođe izgubi pred usmjerenošću na pobjedu.
Što se BiH tiče, činjenica jest da dobar televizijski kvizni format danas košta. Čak i ako radite svoj format, pa ne morate plaćati licencu, opet je tu tehnička oprema, ekipa (najveći dio ekipe koja radi kviz vi pred ekranima ne vidite, ali to je sigurno tridesetak ljudi), zatim su tu sastavljači pitanja koji isto tako trebaju biti plaćeni za svoj rad (dobro je pitanje svojevrsna književna mikroforma – moguće je isproducirati gomilu banalnih pitanja, ali onda trpi kvaliteta), povrh svega tu su i neke nagrade koje takmičari trebaju dobiti (ljudi uglavnom od televizijskih kvizova očekuju novčanu nagradu, a ne prekrivač i džoger) – a dosta televizija u BiH kuburi s novcem. Isto tako, iz vlastitoga iskustva znam da komercijalne televizije ne žele preozbiljne kvizove nego im je više do šoua, tako da tu zna biti nekih poteza koji su iz pozicije kvizne etike upitni.
Tu je i još jedan problem koji je specifičan za BiH – senzitivnost mnogih podataka oko kojih ne postoji konsenzus među pojedinim etničkim grupama. Znači, masa pitanja iz istorije, geografije, pa čak i sporta, koja u nekoj drugoj državi ne bi bila problematična, može biti neprihvatljiva određenom dijelu gledateljstva, koji će uslijed toga prestati pratiti kviz. Dakle potrebno je puno balansa, hodanja po jajima, to sve košta, a većina medija želi brzu zaradu.
Naši čitaoci Vas najbolje znaju po kvizovima Tog se nitko nije sjetio i Potjera. Da li imate neke rituale prilikom pripreme nastupa i kvizu, bilo da se radi o televizijskom ili pub formatu? Kako balansirate između znanja i taktike? Da li je važnija snaga pamćenja ili brzina donošenja odluka?
I inače sam tip osobe koja ne voli gubiti vrijeme, tako da, ako se u nekakvih dvije sekunde ne mogu sjetiti odgovora, onda kažem „dalje”. Zna mi se dogoditi da se odgovora sjetim pola sekunde kasnije, ali to sve ide u rok službe. Naravno, u Potjeri je taktiku moguće procijeniti zavisno o tome koliko koraka moram stići, pa mogu igrati opuštenije ili na nož, dok je Superpotjera nešto sasvim drugo, to je centrifuga koja vas tih oko dvije minute vrti na sve strane, uopšte ne stignete razmišljati ni o čemu drugom osim o pitanju koje vam se trenutno čita. Nerijetko se mi netom nakon odigrane runde u Superpotjeri uopšte ne sjećamo koja smo pitanja imali, toliko smo koncentrisani.
Jedna od meni najiritantnijih rečenica, koju sam čuo valjda više stotina puta od raznih prolaznika, i svi misle da su užasno duhoviti i originalni, a zapravo mi izazivaju gađenje, jeste rečenica „daj pusti ljudima koji put“ – to dobro oslikava naše društvo: ako ne ide znanjem, onda olakšaj.
A sad, posebnih priprema nema, mislim nije to fizička aktivnost da se morate zagrijati, ono što znate, to znate na onaj način na koji su nam govorili kad smo bili klinci: „da te neko probudi u pola noći”. Naravno, možda će to onima koji redovno prate Potjeru zvučati smiješno ili nevjerojatno, ali pitanja na televizijskim kvizovima zapravo su puno jednostavnija od pitanja na pub kvizovima. Najčešće se prilično direktno traži neki podatak, ne morate analizirati nekoliko drugih stvari da biste došli do odgovora – što je slučaj na pub kvizovima, gdje igrate timski, pa imate više mozgova, a i pitanje vam je vidljivo duže vremena.
Posjetili ste 56 država, i veliki ste zaljubljenik u putovanja. Koje još hobije imate i kako manevrišete između hobija i svakodnevnih obaveza u životu? U kojoj mjeri Vam to pomaže prilikom održavanja znanja?
Kada vam je kviz hobi, onda vam je svaka aktivnost prilika za učenje, pa čak i neke svakodnevne. Ako vam je ipak nešto mentalno naporno ili dosadno, onda to možete iskoristiti za ponavljanje nekih stvari. Meni je recimo najgore kada se nečega sjetim dok vozim i onda moram čekati dok bude neka pauza, semafor ili takvo nešto, da mogu provjeriti. Često dotad i zaboravim šta sam htio, pa se sjetim danima ili sedmicama kasnije.
A sada se zapravo najviše bavim sa sinom, tj. pokušavam i njega naučiti nekim stvarima, zainteresovati ga za svijet oko sebe. Ima tri godine i zasad ga zanimaju zastave, što mi odgovara (smijeh). No kada djetetu pokušavaš objasniti neke stvari, to je i dobar način za osvješćivanje vlastitog (ne)znanja, što je opet prilika i za zajedničko učenje.
Često ste u ranijim intervjuima napominjali kako su Vam slabije oblasti likovna umjetnost, strip, te većina klasične muzike, što često ne vidimo u Vašim nastupima u Potjeri, kako se pripremate za te oblasti? Kako Krešimir Sučević Međeral nosi sa greškama tokom igre?
Onda baš ne pratite dovoljno dobro, ako to ne vidite (smijeh). Zaboravili ste navesti film, koji ću uvijek izdvojiti kao veliku cjelinu koju ne poznajem toliko dobro koliko bih trebao. Mislim da je to uopšteno stvar s pop kulturom – ne pratim ju, nemam toliki interes za nešto što u konačnici ima relativno ograničen rok trajanja, i što vrlo brzo izgura neki novi trend. Ako prođe ispit vremena, onda naravno da mi ne može promaknuti, ali moderni internetski fenomeni koji imaju rok trajanja oko mjesec dana jednostavno zahtijevaju preveliki mentalni angažman za praćenje, uz upitnu korist od toga, a kako rekoh, ja ne volim gubiti vrijeme (smijeh).
Budući da smatram kako bi nečije znanje trebalo biti odraz prirodnih interesa te osobe, jednostavno prihvatam činjenicu da sam u tome slabiji i ne uznemiravam se oko toga. To je otprilike kao da se neki fudbalski napadač uznemiruje zato što mu loše ide igra u odbrani. To jednostavno nije njegova pozicija i uloga, kolikogod možda neki voljeli Mihelsov totalni fudbal. Nešto ću znati, nešto ću nabosti, ali ne smatram se kviznim all rounderom, imam svoje interese i jaka područja i tu ostvarujem dovoljnu prednost. A time i protivnici imaju svoje prilike, jer kada bi neko bio nepobjediv i bez ijedne slabe tačke, gledati takmičenje s takvim protivnikom nikome ne bi bilo zanimljivo, jer bi ishod već bio poznat.
Koja Vam je najdraža stvar u vezi sa Potjerom, šta Vas motiviše da nastavite učestvovati u ovom kvizu? Kada biste mogli promijeniti jedno pravilo u Potjeri, koje bi to bilo i zašto?
To da i nakon 11 godina i dalje imamo svježe i izazovne takmičare, to da nam danas dolaze igrači koji su u času kad se počela emitovati Potjera bili u prvom razredu osnovne, tako da su praktički odrasli uz nas, da smo oblikovali njihove interese i pogled na život. To je ono što sam gore navodio, kvizovi ne mogu biti zamjena za obrazovanje, ali mogu buditi interes i gurati ljude u tom smjeru. A kada radite ono što volite i taj posao nije prenaporan ili prezahtjevan, treba li vam ikakva posebna dodatna motivacija?
Pravila Potjere su savršena kakva jesu, daju takmičarima taman dovoljnu prednost da uz stabilno vlastito znanje, pa čak i poneku grešku, mogu pobijediti (inače, jedna od meni najiritantnijih rečenica, koju sam čuo valjda više stotina puta od raznih prolaznika, i svi misle da su užasno duhoviti i originalni, a zapravo mi izazivaju gađenje, jest rečenica „daj pusti ljudima koji put“ – to dobro oslikava naše društvo: ako ne ide znanjem, onda olakšaj, jer neko već samom pojavom na televiziji zaslužuje osvojiti nagradu; kako rekoh, to ne samo da nije smiješno, to je jednostavno jadno, i tu padaju sve ideje o zazivanju društva znanja, o napretku, jer on se ne postiže spuštanjem pragova).
Tu je i još jedan problem koji je specifičan za BiH – senzitivnost mnogih podataka oko kojih ne postoji konsenzus među pojedinim etničkim grupama. Znači, masa pitanja iz istorije, geografije, pa čak i sporta, koja u nekoj drugoj državi ne bi bila problematična, može biti neprihvatljiva određenom dijelu gledateljstva, koji će uslijed toga prestati pratiti kviz.
Jedno pravilo koje bih promijenio, a koje zapravo nije pravilo Potjere, već svih takmičarskih emisija na HRT-u, jest pravilo o nužnosti posjedovanja hrvatskoga državljanstva za prijavu na kvizove. Na taj bi način bilo omogućeno i učestvovanje svima koji mogu razumjeti pitanja, nezavisno o tome čiji su državljani. Vjerujem da bi to vrlo rado dočekali mnogi u BiH, ali i u Crnoj Gori, Makedoniji… Nevjerojatno je koliko je Potjera popularna na cijelom području bivše Jugoslavije, lani sam bio u Makedoniji i stalno su me prepoznavali, događa se to i u Sloveniji, čak me i u Prištini zaustavila jedna žena i rekla „Gledamo vas, kako ne“.
Nedavno je osnovano Kvizaško Udruženje Banjaluka koje ima za cilj još veću popularizaciju. Za kraj, koliko je to važno za jedan grad kao što je Banjaluka i šta možete da poručite pub kviz ekipama iz Banjaluke koje će Vam u subotu 11.1. izaći na crtu?
Iako je kviz vrsta aktivnosti koja nije ograničena veličinom mjesta (Dean Kotiga je vrhunski kvizaš, a dolazi iz Motovuna, koji je vrlo malo mjesto), svakako mislim da jedan velegrad koji želi ljudima pružiti raznovrsnu ponudu aktivnosti – a Banjaluka to definitivno jeste – treba imati i etabliranu kviznu scenu. Postojanje nekakve ozbiljne organizacije koja to koordiniše svakako će doprinijeti tome da se kviziranje podigne na jedan viši nivo, da se omogući i igranje individualnih takmičarskih kvizova, možda da se organizuje nekakvo kvizaško vikend okupljanje, kakva mi u Hrvatskoj imamo u Zadru, Požegi, a sad je nedavno bilo i u Osijeku, gdje onda kvizaši iz različitih gradova i zemalja dolaze u dodir, razmjenjuju ideje, iskustva, druže se – a vjerovatno će i povezivanje s drugim udruženjima slične vrste u BiH koje trenutno postoje ili će tek biti osnovane (konkretno lično znam samo za Herckviz) doprinijeti popularizaciji te prekrasne i poučne vrste zabave na nivou cijele BiH, što će možda onda potaknuti i određene medijske kuće da još jednom porazmisle o tome bi li se isplatilo uložiti u televizijski kviz.
Ekipama koje će se okušati na mom kvizu u subotu poručujem da je cilj svakoga kviza prvenstveno zabaviti se i nešto naučiti, a da je pobjeda tek usputno zadovoljstvo. Savremeni sport isto tako naglašava osvajanje medalja i nagrada, a izgubio se onaj plemeniti motiv tjelovježbe i zdravlja (dapače, često je današnji sport u suprotnosti s time). Bilo bi šteta da se i želja za sticanjem i odmjeravanjem znanja takođe izgubi pred usmjerenošću na pobjedu. Koliko sam shvatio, nagrade na ovom kvizu biće dodjeljivane i nekim ekipama u sredini poretka, upravo kako bi se naglasilo da plasman nije najvažniji. Uglavnom, naoružajte se znanjem i očekujte puno intelektualnih izazova, zabave i možda pokoju novu informaciju!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu