Razgovor je moderirao britanski filmski producent i scenarista Endi Paterson.
Emili Votson je na početku kazala da joj je povratak u Sarajevo veoma emotivan. Sarajevo Film Festival je opisala kao jedinstven festival koji ima posebno mjesto u razumijevanju onoga što pripovijedanje jeste i što može biti.
Govoreći o tome kako je postala glumica, Votson se vratila u djetinjstvo u Londonu, koje je opisala kao istovremeno ispunjeno ljubavlju i obilježeno veoma strogim religijskim okruženjem.
Odrastala je bez televizije i gotovo bez popularne muzike, ali uz knjige koje joj je majka, profesorka engleskog jezika, redovno donosila iz obližnje prodavnice polovnih knjiga.
– Čitala sam ih noću ispod pokrivača uz baterijsku lampu i tu se moja mašta oslobađala. Živjela sam u prilično ograničenom djetinjstvu, ali sam noću, kroz riječi drugih ljudi, mogla putovati – kazala je.
Odrastanje bez televizije
Upravo joj je književnost, kako je objasnila, pokazala snagu dobro ispričane priče i važnost jezika. Kao 11-ogodišnjakinja pročitala je Tolstojev “Rat i mir”, iako je preskakala dijelove s opisima bitaka kako bi pobijedila prijateljice u njihovom svojevrsnom takmičenju u čitanju.
Iako u kući nije bilo televizije, roditelji su je vodili u kino i pozorište. Među filmovima koji su na nju posebno uticali izdvojila je francuski klasik “Djeca raja”, dok se iz djetinjstva sjeća i predstava Royal Shakespeare Companyja.
Kada je sa oko osam godina gledala Džudi Denč kao Beatriče u Šekspirovoj komediji “Mnogo vike ni oko čega”, smijala se, kako je ispričala, toliko glasno da je gotovo ometala predstavu.
– Gledala sam nevjerovatne produkcije, neke za koje sam vjerovatno bila premlada, ali sam ih voljela i očajnički željela biti dio toga – rekla je Emili Votson.
Prvi glumački koraci
Prvi ozbiljniji koraci prema glumi došli su tokom studija, kada je počela igrati u studentskim predstavama. Nakon dramske škole i nastupa u maloj pozorišnoj produkciji dobila je audiciju za Royal Shakespeare Company i posao u ansamblu. Taj trenutak opisala je kao otvaranje vrata prema prostoru u kojem je napokon mogla izraziti ono što je dugo nosila u sebi.
– Gluma je na neki način postala izlaz – objasnila je.
Prekretnica u njenoj filmskoj karijeri bila je glavna uloga Bes MekNil u filmu “Lomeći talase” Larsa fon Trira iz 1996. godine, za koju je dobila prvu nominaciju za Oskara.
Votson je ispričala da prije tog filma gotovo nije imala iskustva pred filmskom kamerom, a Fon Trirov nekonvencionalni način rada potpuno se razlikovao od klasičnog filmskog seta. Glumci su radili u prostoru s ručnom kamerom koja se slobodno kretala između njih, bez brojnih prekida i složenih tehničkih priprema. Scene su igrane dugo i kontinuirano, što je glumcima omogućavalo da ostanu potpuno uronjeni u likove.
– Kamera je bila kao još jedan lik u sceni. Proces je bio toliko intenzivan da smo jednostavno bili unutar priče – kazala je.
Najvažnija lekcija
To iskustvo ju je naučilo i jednoj od najvažnijih stvari u filmskoj glumi, da kamera nije prepreka koju glumac treba zaboraviti, nego njegov najintimniji saveznik.
– Kamera je vaš najintimniji povjerenik na filmu. Ona može vidjeti stvari za koje ni sami ne znate da se događaju. Može vidjeti ono što pokušavate sakriti od drugih likova, kao i laži koje govorite. Ako joj to dozvolite, ona može biti veoma intimno, gotovo ispovjedno mjesto. Ona je vaš najbolji prijatelj – kazala je Votson.
Dodala je da upravo tu lekciju nastoji prenijeti mlađim glumcima koji pred kamerom često osjećaju strah i nesigurnost.
Posebno se osvrnula i na saradnju sa Stelanom Skarsgardom i prerano preminulom Katrin Kertlidž u “Lomeći talase”, ističući da je od njih naučila koliko su za glumca važni odsustvo ega i potpuna posvećenost priči.
– Njima je bilo istinski stalo da ispričaju priču i sve su tome podređivali. Nije bilo sujete, ega, ni pitanja statusa. Naučila sam da ne morate sve pretvoriti u priču o sebi. Morate se posvetiti priči i onome što zajedno stvarate – kazala je.
Dvije nominacije za Oskara
Emili Votson jedna je od najcjenjenijih britanskih glumica svoje generacije. Za Oskara je nominovana dva puta, za “Lomeći talase” i “Hilari i Džeki”, a tokom karijere ostvarila je niz zapaženih filmskih, televizijskih i pozorišnih uloga.
Među njenim novijim ostvarenjima su “Božja stvorenja” uz Pola Meskala i “Te sitnice” uz Kilijana Marfija, za koji je na Berlinaleu nagrađena Srebrnim medvjedom za najbolju sporednu ulogu.
Bogatu pozorišnu karijeru gradila je i kroz brojne produkcije Royal Shakespeare Companyja, a 2015. godine odlikovana je Redom Britanskog Carstva u rangu časnice (OBE) za doprinos dramskoj umjetnosti.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.