Sudbine

"Kupus se đubrio LJUDSKIM PEPELOM, više ga nikad nisam jeo" Oleg Mandić je posljednji zatvorenik Aušvica, a njegovo iskustvo je jezivo (FOTO)

Devedesetogodišnji Oleg Mandić iz Republike Hrvatske, posljednji logoraš koji je kao dječak januara 1945. godine izašao iz zloglasnog logora Aušvic u emisiji "Jasno. Kao dan!", otvorio je dušu o svemu što je doživio tokom zatočeništva.

oleg mandić
FOTO: BLICTV/SCREENSHOT

189 488, broj je kojim je u ljeto ’44. zauvek obilježen Oleg Mandić. Zarobljenici su bili tetovirani iglom pričvršćenom na drvenu dršku, u jednom danu, kaže sagovornik, prestao je da bude osoba, a postao broj.

Nakon tetoviranja, svi su bili šišani. I danas na mjestu gdje je nekada bio zloglasni logor, a danas memorijalni centar, nalazi se 7 tona ljudske kose.

– Nakon dolaska, podijelili su nas na muški i ženski dio, ja sam upao u ženski sa mamom i bakom i sa ostalim ženama, mislim da je bilo 900 žena i odvedeni smo na prijem, a prijem je započinjao sa kupanjem. Trebali smo se skinuti i nagi, a oni su preuzimali naše stvari i pisali njemačkom preciznošću podatke o dotičnoj osobi. Moja mama u jednom času se počela meškoljiti, buniti, a bila je skoro predzadnja. I onaj zatvorenik koji je preuzimao te podatke joj kaže “hej ženo“, na njemačkom, „šta misliš, šta ti pada na pamet, ti znaš gdje si. Ti si u Aušvicu! Aušvic iz ein fernichtung slage“. Aušvic je logor za uništavanje, za istrebljivanje – započinje svoju priču Oleg.

oleg mandić
FOTO: BLICTV/SCREENSHOT

Nakon kupanja i tetoviranja, zarobljenici su dobijali tkaninu koja im je prišivana na košulju. Crvena boja tkanine označavala je političke zatvorenike, zelena kriminalce, crna sabotere i žuta Jevreje. Kada je konačno završena procedura prijema i prijavljivanja, Oleg je sa majkom i bakom stigao u logor.

Pročitajte još

– I kad smo došli u blok tu su bile neke ženske, neke cure, pitaju „odakle vi“, kažemo „mi smo stigli, jutros, transportom“… ih, a mi smo mislili da ste vi uhuhu u dimu. To je značilo „spaljeni u krematorijumu” – prisjeća se Oleg.

Oleg kaže da nije osjećao strah, jer ga je štitila majčinska ljubav.

– Ne, dok god sam bio sa majkom, te brige vanjske, to je čudnovato, ja vjerujem da je i kod drugih tako, ja sam s majkom bio pupčanom vezom vezan, ja i kasnije kad su nas odvojili nakon dva mjeseca, ali sam svejedno osjećao da je majka tu. I kad pitaju kako to 2 miliona ljudi su stradali, a ti klinac od 11 godina ne samo da si izvukao glavu. Već si posljednji koji je živ izašao – puka sreća. 80 odsto sreća, a 15 majčina ljubav! – kaže Oleg.

Kao đubrivo za zasađeno povrće korišćen ljudski pepeo iz krematorijuma

Hrana u logoru- logorska. Za doručak herbatka- napitak od trava, bez šećera. Za ručak pola litre supe, bućkuriša sive boje, s dodatkom kupusa i kelja. Za večeru kafa i ponovo herbatka i komad od 350 grama hljeba. Hrana se dijelila u metalnom posuđu.

Oleg Mandić se prisjeća kako za sedam mjeseci po savjetu majke, ni kap vode nije popio zbog opasnosti od tifusa i dizenterije.

Poslije doručka, oko 9 ujutru, zarobljenici koji su radili izvan logora odlazili su na posao. Bio je to težak fizički rad u skladištima.

– Mnogo njih je radilo na poljoprivrednim dobrima, ja poslije nikad više nisam vidio ovolike glavice kupus. Nije ni čudo, jer su sa ljudskim pepelom gnojene – kaže Oleg i dodaje da nikad više po izlasku iz logora nije jeo kupus, kelj i ječam.

oleg mandić
FOTO: BLICTV/SCREENSHOT

“Mengele je bio jedini Nijemac koji nikada nije vikao na mene”

Ubrzo po dolasku u Aušvic Birkenau, jedna od kontrolorki u logoru pozvala je Olega Mandića s namjerom da ga prebaci u muški dio logora. Iako je slagao da ima 10 godina, pala je odluka da mora biti premješten i odvojen od majke.

Na nervnoj bazi tada dobija temperaturu i završava u bolnici. I tu nastaju problemi. Nije bio ni za žensko ni za dječije odjeljenje. Biva raspoređen, kako kaže, na odjeljenje sa blizancima, odnosno, odjeljenje Jozefa Mengelea.

– Dvostruka sreća tog dana. Prva što sam imao temperaturu, pa nisu znali šta sa mnom… I drugo, neko je rekao, tu u bolničkom odjelu je odjel doktora Mengelea s njegovim blizancima, nisu rekli čemu služe, a tu je bilo i klinaca do 18. Pa kad vam siđe temperatura ćemo odlučiti – priča Oleg.

Ističe da je sreća njegovog preživljavanja što je otišao kod Mengelea.

– Tamo sam se odomaćio. Meni je Mengele bio ljepši i bolji od svakog drugog, zato što kad god mi se neko obrati, vikali su, drali se. Mengele mi se nikada nije obratio povišenim glasom. Time me je osvojio – kaže Oleg i dodaje da je tek godinama kasnije saznao za njegova djela.

Najpotresnije scene iz Aušvica i “izlazak na žicu”

Oleg kaže da mu je urezana scena kada su jednu zatvorenicu prebili na smrt, jer se uspavala.

– Kad su sa ovakvim štapovima ubili ženu koja je prespavala, a mi smo 7 sati stajali na prozivci jer je nedostajao broj, nije štimao. A znate šta je najtragičnije u čitavoj stvari? Da sada kad se toga sjetim, mene nije stid! Da su mi onog trenutka dali palicu ja bih je po glavi tresnuo da je ubijem, I tako svaki od nas koji je 7 sati stajao po kiši, blatu i kojem je zbog toga život sigurno bio kraći. Svaki od nas nije imao samilosti – prisjeća se Oleg.

Među logorašima bilo je onih koji nisu mogli da izdrže. “Izlazak na žicu” podrazumijevao je samoubistvo zarobljenika zalijetanjem i bacanjem na bodljikavu žicu kroz koju je prolazila struja. Oleg pamti nekoliko takvih slučajeva.

– Ja, bilo je. Čak i oni koji su išli na žicu da izvrše samoubistvo. Od trojice njih samo jedan bi stigao na žicu, druga dvojica bi bila strijeljana prije nego što stignu – priča Oleg za Blic televiziju.

Dan kada je stekao slobodu

U prvim danima 1945. atmosfera u logoru se mijenja. Nazire se kraj.

– Januara 45, Nijemci su 20 januara otišli i poveli sa sobom 809.000 zatvorenika, ostalo nas je 5.500. Rusi su tek nakon 7 dana došli. Nije bilo ni Nijemaca, niko nas nije dirao. Kad su Rusi zbrojili koliko nas je ostalo 4.400. Za sedam dana 1.100 je umrlo a danas niko nije dirao. Takav je režim bio da ko si došao zdrav, možeš da umreš u roku od 7 mjeseci – priča Oleg

Ulazna – izlazna rampa u nacistički logor Aušvic Birkenau zauvijek se spustila neposredno nakon što je ispod nje prošao posljednji zatočenik ovog pakla, tada dvanaestogodišnji dječak, danas devedesetogodišnji novinar, pravnik, pisac i humanista Oleg Mandić iz Opatije.

– Drugi treći dan nakon oslobođenja, Aušvic je bio neprepoznatljiv. Dolazili su sveštenici, novinari, predstavnici Crvenog krsta, političari, vojnici – prisjetio je Oleg Mandić.

Kroz suze i otkriva šta bi danas poručio dvanaestogodišnjem Olegu.

– Pametan si bio, ispravno si gledao, ponosan sam na tebe – kroz suze je rekao Oleg.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu