Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

Kusturica se oprostio od velikog scenariste: Gordan Mihić je bio naš filmski Čehov

Kultura
Autor:

Foto: RAS Srbija

Gordan Mihić je bio naš filmski Anton Pavlovič Čehov. Niko, na ovom ubogom tlu, nije uspio kao Gordan, da životnim autsajderima, nesrećnicima sa margine daruje autoritet uzvišenih tipova niti je, da ja znam, postojao neko kome je tako dobro pristajalo vlastito ime.

Naša javna scena nije imala drugog Gordana i niko se tako uspješno nije odrekao naše javnosti i bede koju ona nudi.

Umio je da se snalazi u različitim epohama, stvorio u vrijeme titoizma Džimija Barku, nenadmašnog srpskog antijunaka i glavni lik filma „Kad budem mrtav i beo”. I da je samo to uradio, njegov umjetnički opus bio bi veliki, ali on se nije obazirao upravo na prolaznost „veličina”. Volio je svoju Veru i Ivanu i pisao.

Nastajali su filmovi, a naš život, nudeći nam svoja djela, činio uzvišenijim. Kao mađioničar koji izvlači iz rukava golubove, Mihić je stvarao filmske zaplete. Jezik njegovih likova bio je onaj koji radi bez primjesa patetike i gdje melodija dijaloga najbolje izražava naš duh, ali i duh drame.

Malo se koja pisaća mašina toliko tresla pod prstima nekog pisca i teško da u biografiji nekog reditelja i scenariste ima toliko uspješnih filmskih dijela.

Bez Gordana, crni talas ne bi postao prototipska vrijednost našeg filma. Koliko bismo bili siromašniji da nije napisao „Buđenje pacova”, da nije stvorio sa Kokanom Rakonjcem „Vrane”.

Da li je bilo ko i bilo gdje pred oči televizijskog gledaoca sa većim uspjehom izvajao činovničku dosadu kao što je bilo sa „Sirotim malim hrčkima” gdje se u nekoj državnoj ustanovi tražio odgovor na pitanje ko je pojeo državnu džigericu? Da li bi jugoslovenski film dostizao svoje standarde da nismo gledali „Čuvara plaže u zimskom periodu”, „Varljivo leto ’68.” i u najtežoj filmskoj disciplini pomirenja umjetničkog i komercijalnog da nije bilo filma „Balkan ekspres”!

Gordan Mihić je dugo bio najbolji filmski pisac u Evropi, a pisac ovih redova to zna pošto je živeći u Americi i Evropi primijetio tu istinu. Kod nas to nisu ni mogli znati. Odavno je uništeno naše samopouzdanje. Ne zato što su nam istrošeni nervi nego zato što je naša politika, kao i socijalna arena, ispunjena tipovima koji ne vjeruju ni sebi otkako su se uhvatili u laži. Umjesto nas, neprestano smo sve do 2000. godine na Slaviji razvijali one transparente na kojima je pisalo „I Srbija je svijet”.

Ljudi kao što je bio Gordan pretvarali su Srbiju u veliki svijet i hranili naše navike da se osjećamo kao da smo i mi dio tog svijeta. Da li se poslije gledanje drame „Gospodin foka”, u nenadmašnom tumačenju Cice Perovića, može reći nešto drugo osim zapažanja na početku ovog teksta, a to je da je Gordan bio Čehov našeg filma. Još kao student sam mu bio zahvalan na tome. Od Gordana sam naučio da u sirotinji žive ljudi aristokratskih osobina.

(Tekst Emira Kusturice preuzet je sa portala Iskra.co)

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.

IZDVAJAMO