Nekada mi se čini kao da smo čak u scenama nekog nevjerovatnog filma i nekada se čini kao vau hoću li se probuditi, započinje svoju priču Tuzlanka Azra Doan, koja je rodne planine i brzu marketinšku svakodnevicu, nedavno zamjenila spokojnom ravnicom. Zarad ljubavi, mira i zelenila.
– Prije deset godina nisam uopšte sebe vidio ovdje. Posljednjih šest do sedam godina ja sam intenzivno počeo da razmišljam da napuštam grad jer mi se postepeno život u gradu sve manje dopadao i nije me ničim više vezivao, a i želio sam da se bavim nečim da rezultate svog rada konačno jasno vidim, nekako konkretno – objašnjava Tibor Petrik, rođeni Novosađanin, svoju želju da se otisne ka životu daleko od onog koji većina nas živi, piše Blic.
Azra i Tibor upoznali su se prije nekoliko godina kao odrasli, roditeljski i karijerno ostvareni ljudi, rođeni u istoj zemlji, ali stasavali u potpuno različitim sredinama i danas državama. Veza na daljinu prisjećaju se, bila je teška, ali istrajna, baš kao i san koji se u međuvremenu sanjao i evo, tik pred pandemiju i dosanjao.
– Nismo mogli samo da kupimo salaš i eto tako krenemo da živimo na njemu, bez cilja. Kada smo razmišljali o cijeloj toj slici, rodila se ideja da, kako smo oboje porodični ljudi i volimo život, i ovu sreću i bogatstvo koje će nam ovaj život donijeti, podijelimo sa drugima. Zamislili smo kako se popularno kaže, da to bude i projekat kojim ćemo ponuditi gradskim porodicama da dolaze ovdje na salaš i zajedno sa nama učestvuju u uzgoju povrća. Pošto vjerujte, sa ove male površine oko mene od 400 kvadrata, jedna četvoročlana porodica može da ima povrća od marta do decembra. Plus još može da ima i zimnicu – tvrdi Tibor.
Presudno za ovakvu odluku bilo je to što su kažu, oboje zaljubljenici u prirodu i teže zdravom životu, svom i svoje dece. A Azra iako rodom iz Tuzle, prema ravnici je još od malena imala posebnu emociju.
– Ravnica za mene oduvijek ima neku svoju posebnu draž i ljepotu, donosi poseban mir i za mene su ti prvi susreti sa ravnicom zaista bili fascinantni kao za dijete planine, koliko se sjećam. Sad mi je negdje i jasno zašto me taj osećaj nije napuštao – kaže sa osmjehom naša domaćica.
Ako ste se ikada vozili ravnim i pomalo usamljenim banatskim drumovima i pitali se kao i mi ko su zapravo ljudi koji žive u tako tek po jednoj kući dalje od puta na svakih nekoliko desetina kilometara, mi smo eto zastali kraj jedne i zavirili. Skepticizam bi mogao biti to što smo očekivali usamljenike, ali ovaj dom kako ga Tibor i Azra sada nazivaju, sve je samo ne usamljen i prazan.
– Kapija je otvorena i jako želimo da što više ljudi osjeti ovo što mi osjećamo posljednje dvije godine. Nije lako biću iskren, daleko smo od gradova, ali zaista oko 20 porodica komotno može da postane dio naše i da zajedno proizvodimo, ubiramo i širimo to sve dalje. Jer možda će svako od njih za 10-15 godina željeti isto ovako nešto samo za sebe – iskren je Tibor.
Azri i Tiboru su se na ovom putu pridružila i njihova djeca, a i sve je više prijatelja oko ovog divnog doma u ravnici, daleko od svakodnevice na koju smo navikli.
Za ovaj početak slažu se svi, bili su potrebni ljubav, malo hrabrosti i radoznalosti i jedan lijep san.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu