Zvuči kao čista fantastika, ali za jednu nevjerovatnu ženu to je bila potpuno obična realnost. Na jugu Francuske do početka 2023. godine živjela je monahinja čiji bi pasoš komotno mogao da posluži kao ilustracija za udžbenik istorije dvadesetog vijeka. Ona se rodila kada su ulicama još uvijek vozile konjske zaprege, a napustila je ovaj svijet u eri pametnih telefona i vještačke inteligencije. Zvali su je sestra Andrea.
Pri rođenju sada već davne 1904. godine, tačnije jedanaestog februara, ova nevjerovatna žena dobila je ime Lusil Randon. Sudbina ju je naterala da vrlo rano odraste, pa je tako već sa dvanaest godina počela da radi kao guvernanta u jednoj bogatoj porodici u Marselju, pomažući svojim roditeljima da sastave kraj sa krajem. Nešto kasnije preselila se u Versaj, gde se zaposlila kao učiteljica, a toj plemenitoj profesiji posvetila je četrnaest godina svog života.
U mladosti je Lusil voljela da svira violinu i uopšte nije razmišljala o crkvi, s obzirom na to da je rasla u protestantskoj porodici. Međutim, unutrašnji prelom se dogodio kada je osjetila duboku potrebu da ljudima služi na drugačiji način. Prešla je u katoličanstvo i 1944. godine napravila odlučujući korak kada je primila monaški postrig i novo ime Andre.
Nakon što je postala sestra milosrđa, ona nije željela da se krije iza manastirskih zidina, već je odmah otišla da radi u bolnici u gradu Viši gdje je brinula o siročadi i napuštenim starim ljudima. Kasnije je premještena u bolnicu u Dromu, gdje je neumorno radila sve do zvaničnog odlaska u penziju. Njene vrijedne ruke nisu znale za umor, a srce nije poznavalo samosažaljenje.
Kada je napunila sedamdeset i pet godina, većina njenih vršnjaka je odavno odmarala, ali sestra Andre je samo prešla na skraćeno radno vrijeme. Ona je čvrsto vjerovala da prazan hod i besposličarenje ubijaju mnogo brže od bilo koje bolesti, pa je svoju misiju savesno obavljala sve do stote godine.
Tek kada je napunila sto pet godina zdravlje je počelo ozbiljno da je izdaje. Skoro je potpuno oslijepila i počela je znatno teže da hoda, pa se tada preselila u starački dom u Tulonu gdje je ubrzo dobila i zvaničnu svjetsku titulu najstarije žene na svijetu.
Svedokinja istorije koja je pobijedila koronu
Njen kolosalni životni staž mogao bi da stane u desetine debelih knjiga. Bila je tinejdžerka kada je svijet potonuo u ambis Prvog svjetskog rata. Pred njenim očima milioni ljudi su stradali od zloglasne španske groznice, epidemije pred kojom blijedi čak i moderni kovid.
Kasnije je preživjela i Drugi svjetski rat radeći u pozadini i pomažući ranjenim borcima. Sama monahinja je potpuno iskreno priznavala kako joj se često činilo da je tokom života vidjela samo ratove i razaranja.
Glavna istorijska činjenica koja se uvijek vezuje za nju tiče se čuvenog Titanika koji je potonuo 1912. godine kada je Lusil imala samo osam godina. Ona naravno nije bila na brodu, ali je tu ogromnu tragediju videla očima savremenika, redovno je čitala novine i slušala odzvanjanje crkvenih zvona za poginulima.
Tokom svoje preduge karijere njegovala je toliko osakaćenih vojnika da je tuđi bol jednostavno postao njena sopstvena emocija.
Ginisova knjiga rekorda zvanično je potvrdila status sestre Andre kao najstarije monahinje na planeti, a spisak uticajnih političara sa kojima je razgovarala je apsolutno impresivan. Kada je napunila sto osamnaest godina, francuski predsjednik Emanuel Makron je lično došao da joj čestita.
Zanimljivo je da je on bio čak osamnaesti šef države kojeg je ova predivna baka ispratila tokom svog vijeka. Osim brojnih predsjednika, ona je nadživela i deset papa, a u samom Vatikanu njeno ime se uvijek izgovaralo sa posebnim poštovanjem.
Glavni udar starosti podnijela je izuzetno hrabro. Iako je bila slijepa na oba oka i prikovana za invalidska kolica, nikada se nije žalila na svoju sudbinu. Kada je u starački dom stigao koronavirus, sestra Andre je podnijela ovu opasnu infekciju potpuno asimptomatski, čime je bukvalno ostavila ljekare u čudu. Tada je osoblju mirno govorila da se uopšte ne plaši odlaska jer je svoju dužnost na ovom svijetu ispunila do samog kraja.
Tajna dugovječnosti i svakodnevni rituali
Novinari su neprestano ispitivali najstariju stanovnicu planete kako joj je pošlo za rukom da pređe vijekovni prag i ostane u tako jasnom umu. Njen odgovor je zvučao veoma jednostavno, ali duboko. Ona je smatrala da ju je isključivo rad održavao u životu. Govorila je da sve dok je čovjek potreban drugima, smrt jednostavno nema pristup njemu. Dok su teolozi pričali o daru odozgo, sama Andre je skromno ukazivala na svoju vjeru i služenje.
Ona je svaki svoj dan posvećivala Bogu i ljudima iz okruženja, a ne upornoj potrazi za čudotvornim medicinskim sredstvima. Naravno, ni ona nije bila bez malih životnih slabosti. Priča se da su u njenom svakodnevnom jelovniku obavezno bili čaša crvenog vina i komadić crne čokolade, što je dodavalo sasvim malo radosti u njene sive svakodnevne obaveze, prenosi Blic žena.
Njen glavni recept zauvijek je ostala dobrota od koje se nikada ne stari. U januaru 2023. godine svijet se oprostio od sestre Andre kojoj je nedostajalo sasvim malo do sto devetnaestog rođendana. Ljudi koji su je poznavali govorili su da je bila pravi živi anđeo. Nakon njene smrti titula najstarije osobe na svijetu prešla je u ruke Špankinje Marije Branjas Morere.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.