Životna priča Monike, koja je sa svega 21 godinom obukla odoru časne sestre, pokazuje koliko su ljudska osjećanja duboka i nepokolebljiva. Prošavši put od tradicionalnog odgoja u Australiji do daleke Južne Amerike, pronašla je nešto što je promijenilo čitav njen svijet.
Odrastanje u klasičnoj katoličkoj porodici podrazumijevalo je prihvatanje svih učenja bez pogovora. Monika je bez oklijevanja krenula tim putem, nosila veo i posvetila se radu u školi. Međutim, kako su godine prolazile, u njoj se javio osjećaj da joj je potreban predah od takve svakodnevice, pa je zatražila odsustvo i krenula na putovanje po Južnoj Americi.
To je bio prvi korak ka onome što će joj potpuno preokrenuti sudbinu. Nakon povratka i završenih studija socijalnog rada u Melburnu, gdje je pomagala doseljenicima i izbjeglicama, dobila je poziv koji je odlučio sve. Preko rada u organizacijama za ljudska prava stvorila je kontakt sa misionarkama u Južnoj Americi.
Vjenčanje u zatvoru, a prvi poljubac na sahrani
Iako je prvobitno željela da ode u Nikaragvu, zbog bezbjednosnih razloga ponuđen joj je premještaj. Put ju je odveo u drugu državu tog kontinenta.
Niti su se nadale, niti su planirale, ali nisu mogle više kriti
Stigavši u Čile 1983. godine, Monika je upoznala Amerikanku po imenu Peg, franjevačku časnu sestru koja je u toj zemlji živjela i službovala punih 17 godina. Ubrzo su shvatile da njihove emocije prevazilaze kolegijalnost i prijateljstvo.
Međutim, okruženje u kojem su se nalazile nije imalo razumijevanja za ono što su osjećale.
Svjesne da ne mogu da nastave svoj rad sa ugroženim ženama kao članice svojih redova, donijele su tešku odluku. Zatražile su pismenim putem odobrenje da napuste službu, i iz Rima im je stigao zvanični otpust iz zavjeta.
Nisu ih slomile ni crkvene kletve, ali jeste teška bolest
Punih devet godina Monika i Peg nastavile su zajednički život u Čileu pod teškim uslovima vojne diktature, oslanjajući se jedna na drugu i na podršku prijatelja. Kasnije su se preselile u Australiju, gdje su nastavile svoj miran život, ali i borbu za društvena prava i dostojanstvo.
Pred vama je cjelokupna, dirljiva ispovijest koju je Monika objavila za britanski portal The Guardian, u kojoj otvoreno govori o njihovom susretu, borbi sa crkvenim zabranama, ali i o najvećem gubitku koji ju je zadesio.
– Prije šezdeset godina, kao idealistična dvadesetjednogodišnjakinja koja je željela da čini dobro, donijela sam neobičnu odluku da uđem u manastir. Dvadeset godina kasnije, na drugom kraju svijeta, ta odluka će odigrati glavnu ulogu u tome da upoznam ljubav svog života, drugu časnu sestru – svoju srodnu dušu.
Poticala sam iz tipične katoličke porodice tog vremena. Bez pogovora smo prihvatali sva crkvena učenja, što je bila spora indoktrinacija. Radosno sam krenula tim putem, postavši „Hristova nevjesta“ (neobičan, neobjašnjiv ritual) i stavila veo i odoru kako bih označila da sam odvojena od iskušenja ovog svijeta.
Voljela sam da predajem, ali sam se poslije nekoliko godina razočarala putanjom kojom sam išla i zatražila odsustvo iz vjerskog života. Otputovala sam u Južnu Ameriku. To je bio prvi korak ka susretu sa Peg. I dalje ne mogu da objasnim zašto sam odlučila da se vratim u manastir, ali me je taj izbor, na raskrsnici puta, odveo pravo do nje- navodi ona.
– Nazad u Australiji, stekla sam diplomu socijalnog radnika i počela da radim u komunalnom zdravstvenom centru, služeći potrebama stanara u soliterima u sjevernom Ričmondu u Melburnu. To su pretežno bili novopridošli doseljenici i izbjeglice. Rad je bio izazovan, ali plodotvoran, a tim zdravstvenih radnika bio nam je inspiracija.
Tokom tih godina dopisivala sam se sa američkom sestrom reda Milosrdnih sestara koja je radila u Nikaragvi, zemlji razorenoj političkim previranjima i nasiljem. Pozvala me je da se pridružim njenoj maloj grupi koja je radila među siromašnima. U to vrijeme bila sam aktivan član Amnesti internešonala i veoma uključena u borbe ljudi širom planete. Privuklo me je da prihvatim njenu ponudu i obratila sam se našem upravnom odboru da zatražim dozvolu – priča.
– Moj zahtjev da odem u Nikaragvu je odbijen zbog opasne situacije, ali mi je ponuđena prilika da umjesto toga odem u Čile. Dvije australijske sestre reda Milosrdnih sestara već su tamo radile sa američkim sestrama. I tako se dogodilo da sam, osam godina nakon što sam prvi put kročila na tlo Južne Amerike, bila na putu da upoznam ljubav svog života. Ovu prelijepu ženu upoznala sam u Santijagu u Čileu, 1983. godine. Bila je Amerikanka, franjevačka časna sestra koja je živjela i radila u Čileu nekih 17 godina. Nije to bila ljubav na prvi pogled, ali samo nekoliko mjeseci kasnije duboko sam se zaljubila u nju.
– Ljubav je divna stvar! Kada se dogodi, želite da to uzvikujete sa krovova – želite da svijet zna za to izvanredno iskustvo – svijet nije želio da zna za nas, homoseksualce. Zapravo, bilo je mnogo onih koji su propovijedali da su mržnja, diskriminacija, pa čak i smrt jedino dostojni za takve kao što smo mi.
– Preselile smo se zajedno. Iako smo željele da nastavimo naš rad sa ugroženim ženama, nismo mogle da ostanemo članice naših vjerskih grupa. Naša veza bila je strogo zabranjena i oštro osuđivana od strane crkvene jerarhije.
– Kako bismo zatražile otpust iz zavjeta, morale smo da pišemo katoličkoj jerarhiji u Rimu. Povratnom poštom ubrzo smo oslobođene. Nastavile smo zajednički život u Čileu još devet godina, što je iskustvo koje je teško sažeti u samo nekoliko riječi – ističe ona.
– Živjele smo pod brutalnom vojnom diktaturom, ali nas je naš rad sa ženama iz divljih naselja i prijateljstva sa drugim poslovnim ženama inspirisao i nosio kroz mračna vremena, a iznad svega, imale smo jedna drugu. Zatim smo se vratile u moju rodnu zemlju Australiju. Tu se pojavio neočekivani izazov. Godine 2003. Vatikan je izdao edikt svim katoličkim biskupima u svakoj eparhiji širom svijeta. U tom dokumentu na mnogo stranica, rimski kardinali su homoseksualce opisali kao „ozbiljno izopačene“ i „zle“. Svoje instrukcije posebno su usmjerili katoličkim političarima svijeta, govoreći im da su „moralno obavezni“ da se suprotstave svakom zakonodavstvu koje bi nam dalo jednaka prava, a ako takvi zakoni već postoje, da učine sve što je u njihovoj moći da ih ukinu – navodi i dodaje:
– Peg i ja smo odavno napustile crkvu i proglasi iz Vatikana nas nisu zanimali, ali ovaj žestoki napad na globalnom nivou jeste. To je značilo da su njihovi diktati imali za cilj da nametnu njihova vjerovanja našem svjetovnom društvu i da nam oduzmu osnovna ljudska prava. Odmah sam napisala pismo tadašnjem nadbiskupu Džordžu Pelu, mom rođaku u drugom koljenu. Izazvala sam ga da me pogleda u oči i opiše me kao ozbiljno izopačenu. Zamolila sam ga da razmisli o tome šta radi ljudima poput nas, o šteti koju njegova crkva nanosi i još mnogo toga. Ignorisao me je. Nakon nekoliko pokušaja da stupim u kontakt sa njim, zamolila sam list The Age da to objavi kao otvoreno pismo – ističe ona-
– Reakcija javnosti bila je masovna, bila je potvrdna, zahvalna i puna poštovanja. U godinama koje su uslijedile, štetne osude iz Vatikana su, na sreću, ignorisane od strane većine Australijanaca i mi imamo jednaka prava u skoro svakom aspektu naših života. Tokom godina, moja voljena Peg i ja često smo razgovarale o društvenim preprekama za našu vezu, dok su borci za jednakost odlučno išli ka svom cilju. Uvijek ću biti zahvalna tim hrabrim ratnicima. Bila je to duga, teška i ponekad veoma bolna i ponižavajuća borba da se ostvare ista prava kao i heteroseksualci – da se eliminiše naš status građana drugog reda.
– Odlučile smo da, ukoliko ikada dođe do zakona o jednakosti brakova, izjavimo svoju odanost jedna drugoj na javnoj ceremoniji – uz veliku žurku! To bi bio jedan mali doprinos eliminisanju osjećaja „drugačijeg“ koji mnogi još uvijek doživljavaju. Vremenom će se otkriti užasi, bol i patnja koje su prelati ove crkve nanijeli milionima nevine, ranjive djece širom svijeta. Izgubili su sav kredibilitet, posebno u tvrdnji da drže moralnu visinu o bilo kom pitanju.
– Nadala bih se da će dobri i pristojni katolički vjernici jednog dana uskoro odlučiti da im više nije potrebna ova sveštenička kasta da bi služili svom Bogu i vratiti se okupljanju u malim grupama poput ranih hrišćana, dijeleći pričešće, trudeći se da budu humani i saosjećajni ljudi.
– Kada je konačno došao taj nezaboravni dan kada smo ostvarili jednakost brakova – 7. decembra 2017. godine – parlament je eksplodirao od ushićenja.
Dok sam sjedila sama i gledala kako se istorija odvija, plakala sam.
– Moja prelijepa Peg umrla je šest godina ranije od raka žučne kese – prošlo je 12 nedjelja od dijagnoze do smrti. Moje suze su tekle s jedne strane od radosti, zbog svih onih koji će imati koristi od ovog ogromnog pomaka u društvu, a s druge strane u dubokoj tuzi jer nećemo zajedno iskoračiti u javnom ritualu i izjaviti svima: „Pogledajte kako se volimo!“
– Peg bi sa svojom životnom radošću i prirodom punom zabave napravila najnezaboravnije vjenčanje ikada. Ne mogu riječima da opišem koliko mi svakog dana nedostaju njen dodir i njena nježnost, piše Ona.rs.
Bonus video:
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.