Hadži Aleksandra Dimitrijević tada je imala 31. godinu i bila je mlada doktorka koja je Medicinski fakultet završila u roku, sa prosjekom 9,3.
Poslije sedam operacija, gubitka debelog crijeva i jednog jajovoda, stome i trenutaka u kojima je vjerovala da neće preživjeti, Aleksandra danas ponovo šeta, pliva i vježba, a iskustvo pacijenta nije je udaljilo od medicine – kaže da sada još više želi da liječi ljude.
Sve je počelo dan nakon odlaska u teretanu
Bio je jun 2024. godine. Ništa prethodnog dana nije ukazivalo na ono što će uslijediti.
– Jednog dana sam bukvalno išla u teretanu i obavljala sve normalne aktivnosti, a narednog se budim sa jakim bolovima u stomaku i krvavim, rijetkim stolicama. Javila sam se Hitnoj pomoći u Nišu, odakle su me poslali na gastroenterologiju. Tamo su mi rekli da je najvjerovatnije običan stomačni virus i poslali me u Dom zdravlja da uradim krvnu sliku. Uradila sam sve što su rekli, ali jaki bolovi i krvave stolice nisu prestajali – prisjeća se Aleksandra.
Kako joj nije bilo bolje, ponovo se vratila na gastroenterologiju. Dobila je infuziju i, prema njenim riječima, ponovo je poslata kući.
Treći dolazak pamti posebno teško.
– Već sam bila u veoma lošem stanju. Majka i njena prijateljica su me unijele u ordinaciju. Tada mi je gastroenterolog, prema mom sjećanju, rekao: “Ako još jednom dođeš ovdje, radićemo ti rektoskopiju na živo”, i smijao se. Ponovo sam dobila infuziju i vraćena kući. Već narednog dana nisam mogla da stojim na nogama. Hitna pomoć je došla po mene i na nosilima su me iznijeli iz kuće – tvrdi Aleksandra.
Deset dana tražili su infektivni uzrok
Aleksandra je potom primljena na Kliniku za infektivne bolesti, gdje je provela deset dana.
– Svi smo mislili da je nešto infektivno. Pretpostavljam da su i tamo računali da je gastroenterološki problem prethodno isključen, jer sam već tri puta bila pregledana. Međutim, analize na infektivne bolesti bile su negativne. Deset dana kasnije prebačena sam na gastroenterologiju i tada je počela priprema za biološku terapiju – objašnjava ona.
Kao ljekar, željela je da zna šta terapija podrazumijeva i kakve neželjene efekte može da očekuje. Tvrdi da su njena pitanja pogrešno protumačena kao odbijanje terapije.
– Pristajala sam na analize i pripremu, samo sam pitala šta me čeka nakon biološke terapije i koji su neželjeni efekti. Nisam dobijala odgovor. U jednom trenutku je, prema mom iskustvu, to protumačeno kao da odbijam terapiju i ponuđeno mi je da potpišem da je odbijam. Nisam željela da potpišem nešto što nije istina – navodi Aleksandra.
“Imala sam i do 40 krvavih stolica dnevno”
Nakon kratkotrajnog poboljšanja otpuštena je kući, ali se njeno stanje ubrzo ponovo pogoršalo. Vratila se u bolnicu sa novim simptomima – crvenilom kože, ubrzanim radom srca i visokim pritiskom.
U jednom trenutku pozvan je i psihijatar, što je Aleksandra doživjela veoma teško.
– Rekla sam da mislim da možda imam reakciju na kortikosteroide i da nisam sigurna da li bi trebalo smanjiti dozu. Prema onome što sam kasnije vidjela u dokumentaciji, navedeno je nešto drugačije od onoga što sam rekla. Pozvan je i psihijatar. Ja tada nisam mogla ni da izađem iz toaleta koliko mi je bilo loše. Imala sam i do 40 krvavih stolica dnevno. Kada sam rekla da fizički ne mogu da izađem da razgovaram sa njim, kasnije sam u nalazu pročitala da odbijam razgovor. To mi je bilo veoma teško – tvrdi Aleksandra.
Na kraju je tražila otpust, ali je kod kuće uslijedilo još veće pogoršanje. Morala je ponovo u bolnicu.
Ušla je u sepsu, a onda je uslijedila hitna operacija
U trenutku kada je trebalo da započne biološku terapiju dogodio se dramatičan preokret.
Aleksandra kaže da je razvila sepsu i toksični megakolon, ozbiljnu i potencijalno životno ugrožavajuću komplikaciju kod koje dolazi do teškog zapaljenja i proširenja debelog crijeva.
– Kada je konačno trebalo da mi uključe biološku terapiju, ušla sam u sepsu i razvio se toksični megakolon. Prebačena sam na intenzivnu njegu. Tim profesora Radmila Jankovića se tada zaista maksimalno borio za mene, kao i medicinske sestre i anesteziolozi. Morala sam hitno na operaciju – prisjeća se Aleksandra.
Prvi put je operisana 1. avgusta.
– Tada mi je uklonjeno debelo crijevo i postavljena stoma. Međutim, uslijedile su komplikacije. Druga operacija bila je 14. avgusta, a treća već 19. avgusta. Kako komplikacije nisu uspijevale da se saniraju, odlučeno je da budem prebačena u Beograd, na Prvu hiruršku kliniku – govori ona.
Četvrta operacija uslijedila je dan nakon dolaska u Beograd
U Beograd je stigla 22. avgusta, a već narednog dana ponovo je operisana.
Nakon četvrte operacije počeo je oporavak, ali je njeno tijelo već bilo iscrpljeno višenedjeljnim ležanjem.
– Devet dana sam bila na intenzivnoj njezi. Kada sam prešla na odjeljenje, bila sam praktično nepokretan pacijent. Toliko dugo sam ležala zbog svih operacija da je došlo do potpune atrofije mišića. Fizioterapeuti su morali da rade sa mnom da bih ponovo mogla da ustanem. Za njih i za tim Milene Kostadinović imam samo riječi zahvalnosti, jer su mi zaista mnogo pomogli – naglašava Aleksandra.
Sa manje od 50 kilograma vratila se kući
Aleksandra je ponovo prebačena u Niš, gdje je nastavljeno liječenje.
Posebno izdvaja profesora Gorana Stanojevića i profesora Predraga Kovačevića, za koje kaže da su učestvovali u njenom daljem zbrinjavanju i rekonstrukciji rane.
– Tada je moj oporavak konačno počeo da ide naprijed. Urađena je rekonstrukcija i rana na stomaku je zatvorena. Četrnaestog oktobra sam izašla kući. Imala sam manje od 50 kilograma i bila sam u veoma teškom stanju. Niko tada nije mogao sa sigurnošću da kaže da li će stoma ikada moći da bude uklonjena i kako će moje tanko crijevo funkcionisati – prisjeća se Aleksandra.
Oporavak je, međutim, nastavio uzlaznom putanjom.
“Pitala sam šta ćemo sa rektumom i rizikom koji nosi”
Nakon najkritičnijeg perioda uslijedile su odluke o daljim operacijama.
Aleksandra, koja je i sama ljekar, kaže da je željela trajno rješenje i da ju je posebno brinulo preostalo zapaljeno tkivo i mogućnost budućih komplikacija.
Ona iznosi i zamjerke na odluku jednog beogradskog hirurga da u tom trenutku ne pristupi operaciji koju je željela.
– Pitala sam šta ćemo sa rektumom, jer sam kao ljekar znala da hronično zapaljenje zahtijeva ozbiljno praćenje. Nisam bila zadovoljna odgovorom da treba samo pratiti stanje. Na otpusnoj listi je navedeno da operacija trenutno nije moguća, a ja nisam dobila objašnjenje koje mi je bilo dovoljno jasno. To mi je veoma teško palo, posebno zato što sam prethodno bila zahvalna istom ljekaru za sve što je učinjeno da mi se spase život – govori Aleksandra o svom iskustvu.
Po povratku u Niš, profesor Goran Stanojević pristao je da pokuša operativno rješenje.
– Bio je potpuno iskren. Rekao mi je: „Ne znam da li će operacija biti uspješna dok ne otvorim i ne vidim.“ Meni je to značilo. Operacija je trajala šest sati i u januaru mi je napravljen J-pouch, unutrašnji rezervoar od tankog crijeva koji preuzima dio funkcije uklonjenog debelog crijeva. Nosila sam zaštitnu ileostomu još dva mjeseca kako bi sve zaraslo – objašnjava ona.
Prvog aprila skinuta joj je stoma
Poslije mjeseci tokom kojih nije znala da li će ikada živjeti bez stome, stigao je dan kojem se nadala.
Prvog aprila stoma je uklonjena.
– Od tada je prošlo oko pet i po mjeseci i danas živim gotovo kao da se ništa nije dogodilo. Naravno da postoje određena pravila i da moje tijelo nije isto, ali kada se sjetim gdje sam bila, ovo što danas mogu za mene je ogromno. Šetam, plivam, vježbam kod kuće, fizički sam aktivna i nemam neke velike probleme – sa olakšanjem govori Aleksandra.
“Mama, idi kući, ja ću umrijeti, nemoj da me pamtiš ovakvu”
Iza svih operacija, intenzivne njege i bolničkih soba postojali su i trenuci u kojima Aleksandra više nije vjerovala da će uspjeti.
Najvažniji oslonac bila joj je majka.
– Moja majka se lavovski borila za mene. Imala sam periode kada sam odustajala od svega. Sjećam se da sam joj jednom rekla: “Mama, idi kući. Ja ću umrijeti, nemoj da me pamtiš ovakvu.” Ali nevjerovatno je kako majke nikada ne odustaju i kao da uvijek znaju šta će biti sa njihovom djecom. Mama se borila i kada ja nisam imala snage da se borim – emotivno svjedoči Aleksandra.
Uz majku su bili i ostatak porodice, prijatelji, ali i zdravstveni radnici kojima danas duguje posebnu zahvalnost.
– Tetka, sestre, nana, deda, prijatelji, svi su bili uz mene. Neizmjerno sam zahvalna profesoru Goranu Stanojeviću i njegovom timu, hirurzima i medicinskim sestrama, kao i fizioterapeutima u Nišu koji su kasnije radili sa mnom da bih ponovo prohodala. Kada vi više ne možete sami, tek tada vidite koliko znači da neko drugi ne odustane od vas – kaže Aleksandra.
“Djevojke mojih godina udaju se i dobijaju djecu, a ja ostajem bez organa”
Aleksandra je imala 31 godinu kada je njena borba počela.
Dok su njene vršnjakinje pravile planove, udavale se i dobijale djecu, ona je mjesecima živjela između operacione sale i bolničkog kreveta.
– Meni je to bilo jako teško. U mojim godinama djevojke se udaju i dobijaju djecu, a ja ostajem bez debelog crijeva, zbog komplikacija ostajem i bez jednog jajovoda. Kosa mi je opala zbog malnutricije, izgubila sam mnogo kilograma, stomak mi je bio pun rana i imala sam kesu na stomaku. Malo je reći da je bilo teško – iskrena je Aleksandra.
Ne pokušava, međutim, da svoju priču predstavi kao niz trenutaka u kojima je bila nepokolebljivo jaka.
– Bilo je trenutaka kada sam rekla: “Bolje da sam umrla, ovo nije život, ja ovo više ne mogu.“ Ali to dođe, traje nekoliko sati i prođe. Onda se saberem i kažem: dobro, dogodilo se to što se dogodilo. Hajde sada da se oporavim. Hajde da ne dignem ruke. Upravo su me to neodustajanje i upornost doveli do toga da danas ponovo živim skoro potpuno normalno – priznaje ona, piše ŽenaBlic.
Bonus video:
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.