Ne zato što je odlazak bio greška, već možda zato što smo morali da odemo da bismo shvatili gdje se osjećamo kao kod kuće. Priča Srđana i Jelene Strainović upravo je jedna od takvih.
Njihov put do sela Lopatnica kod Kraljeva nije bio ni kratak ni jednostavan.
Vodio je preko nekoliko zemalja, različitih kultura i jezika, preko života koji je spolja imao gotovo sve, ali je iznutra sve više ostavljao osjećaj da nešto nedostaje.
Srđan je iz Srbije otišao u Njemačku, gdje je proveo gotovo 25 godina.
Tamo je izgradio život kakav mnogi priželjkuju kada krenu u inostranstvo. Radio je, napredovao, bavio se marketingom i građevinarstvom, a u Frankfurtu vodio uspješnu kompaniju. Vremenom je došao i novac. Ono što nije došlo bilo je vrijeme.
“Imao sam novac, ali nisam bio srećan”
– Proveo sam više od pola života u Njemačkoj, imao samo novac, ali nisam bio srećan. Po cijeli dan sam radio, nisam viđao ni ženu ni djecu. Tamo se samo radi i spava. Nemaš ni sa kim da odeš da popiješ kafu, sve se zakazuje po dva mjeseca unaprijed – objašnjava Srđan.
U Njemačkoj je život spojio i njega i Nasim, ženu iranskog porijekla čija je vlastita životna priča već bila spoj različitih svjetova. Rođena je u Španiji, odrasla u Njemačkoj, obrazovala se za arhitektu, a onda je ljubav njen život povezala sa Srbijom. Zbog Srđana je prihvatila pravoslavlje i uzela ime Jelena.
Spoj kultura i tradicija
Na prvi pogled, njihove priče su dolazile iz različitih kultura i tradicija. On iz sela pokraj Kraljeva, ona iranskih korijena, rođena u Španiji i odrasla u Njemačkoj.
No upravo su ispod svih tih razlika pronašli ono u čemu su bili iznenađujuće slični. Srđan često ističe koliko ga je iznenadila bliskost srpskog i iranskog mentaliteta, posebno kada je riječ o porodici i važnosti zajedništva.
Njihov dom zato nikada nije pripadao samo jednoj kulturi. U njemu se danas mogu čuti srpski, engleski, njemački, španski i farsi, a zajedno podižu dvoje djece.
Ipak, dok je porodica rasla, postajalo je sve jasnije da život koji su izgradili u Njemačkoj nije život kakav žele da nastave da žive.
Imali su sigurnost, posao i novac, ali svakodnevica ih je polako udaljavala jedno od drugoga.
Srđan je radio gotovo cijeli dan, a Jelena je najveći dio vremena provodila sama sa djecom. Susretali bi se tek uveče, kada više gotovo nije bilo energije ni za razgovor, a kamoli za zajednički život kakav su zamišljali.
Paradoksalno, imali su mnogo toga zbog čega ljudi odlaze iz svojih zemalja, a počeli su da čeznu upravo za onim što se novcem nije moglo kupiti. Vremenom. Blizinom. Slobodom. Porodicom.
Donijeli odluku i napustili Njemačku
I tada se Srđanu ponovo počelo vraćati mjesto koje je prije mnogo godina napustio. Lopatnica.
Godine 2018. donijeli su odluku koja je spolja možda djelovala kao korak unazad, a za njih je zapravo predstavljala početak potpuno novog života.
Napustili su Njemačku i vratili se na Srđanovu đedovinu u selu nedaleko od Kraljeva. No povratak korijenima nije značio povratak nečemu poznatom.
Nakon gotovo četvrt vijeka provedenog u Njemačkoj, Srđan je život na selu zapravo morao da uči ispočetka. Za Jelenu je taj svijet bio još udaljeniji od svega što je do tada poznavala.
Na selu griješili – i to mnogo
Kupili su 27 hektara zemlje i krenuli da grade život od onoga što imaju pred sobom. Romantična slika života u prirodi vrlo brzo je dobila svoju realniju stranu. Griješili su. I to mnogo.
Stoka im je uništavala zasade. Pokušaj uzgoja malina nije završio onako kako su očekivali. Neke su ih pogrešne odluke ozbiljno koštale, a ono što nisu znali morali su da uče na sopstvenim gubicima.
Uz sve to morali su da se nose i sa skepsom okoline. Nije svima bilo lako da povjeruju da će se porodica naviknuta na život u Njemačkoj zaista zadržati u selu i prihvatiti svakodnevicu u kojoj rezultat ne zavisi od kancelarije, poslovnog sastanka ili ugovora, već često od zemlje, vremena, životinja i sopstvenih ruku.
Ali nisu odustali
Ušteđevina koju su donijeli iz Njemačke omogućila im je da prežive prve greške, a upornost da iz njih nešto nauče. Korak po korak, od ljudi koji gotovo ništa nisu znali o poljoprivredi postali su sertifikovani proizvođači organske hrane.
Vremenom je njihovih 27 hektara počelo da funkcioniše kao održivo imanje. A onda su život koji su sami odabrali odlučili da podijele i sa drugima.
Umjesto klasičnog seoskog turizma u kojem gost dolazi samo da se odmori, Strainovići su osmislili nešto drugačije, odnosno “radni turizam”.
Kod njih posjetioci ne moraju samo da sjede, posmatraju prirodu i čekaju ručak. Mogu da zasuku rukave i postanu dio života na imanju.
Da kose travu, hrane i njeguju životinje, pripremaju drva za zimu i učestvuju u poslovima od kojih se sastoji stvaran dan jedne porodice na selu.
Ono što je Srđanu i Jeleni postalo svakodnevica, ljudima naviknutim na gradski ritam postalo je iskustvo zbog kojeg dolaze.
Možda upravo zato što su i sami nekada živjeli sasvim drugačije, dobro razumiju koliko čovjek može da poželi nešto jednostavno – da radi rukama, bude napolju, umori se od fizičkog rada i uveče zna zbog čega je umoran.
Dobili su ono što im je u Njemačkoj nedostajalo
Za Jelenu je, međutim, najveća vrijednost života u Srbiji nešto mnogo jednostavnije. Dobila je ono što joj je u Njemačkoj najviše nedostajalo, a to je zajednički život sa suprugom i djecom.
– U Njemačkoj sam po cijeli dan bila sama sa djecom, Srđana sam viđala tek uveče, kada je on već previše umoran. Imali smo novac, ali naš porodični život je trpio. Željeli smo drugačiju budućnost. Hrabrost se na kraju isplatila. Ako voliš, sve je lakše – zaključila je za Agro TV.
I možda se upravo u toj rečenici krije cijela njihova priča, piše Dnevno.hr.
Jer Srđanov odlazak u Njemačku nije bio pogrešan put samo zato što se nakon gotovo 25 godina vratio. Bez tog odlaska možda ne bi izgradio karijeru, upoznao Jelenu, stvorio porodicu niti imao mogućnost da jednog dana započne nešto svoje u Lopatnici, kao što ni Jelenin put od iranskih korijena, preko Španije i Njemačke, do jednog sela u Srbiji ne izgleda kao pravolinijska životna putanja. Ali život rijetko i jeste pravolinijski.
Ponekad nas odvede hiljadama kilometara daleko od mjesta sa kojeg smo krenuli. Dopusti nam da upoznamo druge ljude, jezike i svjetove, da ostvarimo ono za šta smo nekada vjerovali da će nas usrećiti.
A onda, kada se promijenimo dovoljno da neke stvari možemo da vidimo drugim očima, ponovo nas vrati onome prema čemu nas je srce sve vrijeme, tiho, vuklo.
Za Srđana je to bila Lopatnica. Za Jelenu mjesto koje nikada prije nije mogla da nazove svojim, a u kojem je pronašla ono za čim je tragala, prenosi Blic.
Bonus video:
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.