Borio se do posljednjeg daha, preminuo je u krugu porodice. Imao je melanom, pokosio ga je. Proširilo se , otišlo je na mozak – kroz suze je poručio sin Vladimir za Blic.
A Bora Drljača je često pričao o svom teškom djetinjstvu.
– Rođen sam u selu Donja Suvaja u Bosni, i to u najgore ratno vrijeme kada je narod bježao od ustaša i neprijatelja da spase živu glavu. Preko šuma i gora su se ljudi sklanjali u Grmeč. Bilo je mnogo naroda, sela su bila prepuna ljudi. Nije bilo kao sada, sela pusta, a gradovi se popunjavaju – govorio je Bora Drljača u jednoj od svojih poslednjih ispovesti krajem septembra.
On je ispričao da je do pete godine bio dijete rata, rodio se 1941. od maje Soje Gaković koja je imala 19. godina.
– Kad sam imao tri godine, ustaše su mi ubile majku, a ja ostao živ u njenom naručju. Majke se ne sjećam, ali po pričama ljudi, bila je žena heroj. Uvijek sam patio za njom, a tada je bilo mnogo žena koje su rađale decu i kad ja zaplačem, ona koja doji svoje dijete odmah me uzme u naručje i uvali mi sisu. Sisao sam mleko od jedno stotinu žena. Nisam imao majku, ali ljubav mnogih dobrih žena sam osjetio. Pio sam stotinu raznih mlijeka i zato sam u mladosti i tokom života bio zdrav, pa me i dan-danas glas služi, kao i pre 50 godina – prisjećao se svega Bora Drljača.
Zmija iz kolijevke
– Kada se rat završio 1944, to je bilo kada je potpisana kapitulacija, nekima je ostala kuća, a nekima izgorela. Moje ognjište je bilo uništeno. Otac je napravio kolibu, ognjište, a kada smo sišli sa Grmeča, mene su nosili u kolijevci sa slamom. Kad su jednu noć naložili vatru, iz kolijevke je izašla zmija! Pitaj boga koliko je dana ležala sa mnom. To su mi pričale babe. Mirisao sam na mlijeko i životinji je to prijalo. To je bila ona zmija koja nije opasna, nego čuvarkuća – pričao je on za Kurir.
Otac u Partizanima
– Otac Branko je bio u partizanima. Jedini školovan čovjek u tom kraju i sa završenom malom maturom. Imali smo kuću koja je srušena za vrijeme rata. I ono malo para što sam imao sam uložio u obnovu. Maćeha Vukica je bila divna žena. Imam tri sestre po ocu s kojima sam u fantastičnim odnosima. Ali eto, kuća je ostala pusta i nema tu sreće jer niko tu više ne živi, obijaju lopovi i žive muke oko toga imam -pričao je on prije mjesec dana i prisjećao se svog djetinjstva koje je bilo teško.
Kao ratno siroče završio je u domu.
– O tome nema šta lijepo da se kaže. Puka bijeda i sirotinja. Pamtim dom po jednom profesoru koji me nije volio i davao mi samo loše ocjene. U sedmoj godini sam pošao u školu. Poslije rata, dok se škola obnovila, ja sam pošao redovno, ali svi oni što je trebalo da idu u sedmi razred su sa mnom išli u prvi razred. Možeš da zamisliš, zreli ljudi idu u prvi razred. Kada sam završio četiri razreda, počela je osmogodišnja škola. Tada je bila oskudica sa nastavnim kadrom, prvi mi je učitelj bio Crnogorac. Peti razred se ukinuo jer nije bilo nastavnika. Išao sam pješice po 12 kilometara u jednom pravcu i u drugom. Šta da ti kažem, djetinjstvo mi je bilo… nisam imao hljeba da jedem. Mnogo čeljadi je bilo u kući, a ako je za ručak ili večeru pasulj ili kupus, domaćica odreže parče slanine i da svakom ukućaninu po komad samo da podmažemo grlo – ispričao je za života pokojni pjevač i otkiro da je tek po preseljenju u Bačku Topolu imao šta da jede.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu