Moje djetinjstvo je bilo raznoliko. Otac je do moje šeste godine radio kao vozač kamiona i pamtim ga po rečenici: “Kad ću da te vidim tata?”, a on kaže: “Za nedjelju dana”. Odrasla sam na njemačkim slatkšima, sokovima, igračkama, ali je tu bila prosto velika praznina, jer nikad nije bio tu. Generalno te stvari mene nikad nisu interesovale, neko sam ko je vezan za oca i majku i volim kad su tu i ništa to ne može da mi zamijeni.
Na pitanje da li joj neka osoba nedostaje, ona odgovara:
– Kada se brat rodio, otac je otvorio svoju firmu, imali su gomile kredita, dugova, troškova, ali ni brat, ni ja, to nikada nismo osjetili, davali su posljednji dinar na nas i uvijek smo se držali zajedno nas četvoro i djed, sa ostalom rodbinom nismo imali neke previše bliske odnose. Voljela sam da se igram na ulici , da vozim bicikl, da igram žmurke, vije… Do petog razreda sam se na ulici igrala bukvalno – kazala je Barbara kroz suze.
– Nedostaje mi taj momenat velike familije, imam veliku familiju ali, kao što rekoh, sa dosta njih nismo nešto pretjerano bliski, i uvijek zavidim ljudima koji imaju mnogobrojnu i složnu familiju, voljela bih da je i meni tako, ali eto, ne možeš imati sve – ispričala je Bobana za Telegraf.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu