Kompleks manastira Osovice sastoji se od saborne manastirske crkve posvećene Blagovijestima presvete Bogorodice, zimske crkve posvećene Svetom Prokopiju, kapele Vaskrsenja Hristovog, kao i kapele Svetog Nikolaja Mirlikijskog u zvoniku, trijema za narod, konaka, svečanog salona, biblioteke i česme sa izvorskom vodom, monaške kuhinje i trpezarije, kao i narodne trpezarije.
U sabornoj crkvi je ikona, jedne od najvećih pravoslavnih svetinja, Presvete Bogorodice Trojeručice, dar Svete carske lavre manastira Hilandar manastiru Osovica.
Svetiteljka
Na dan Svetog Luke 2016. godine Hilandarci koji su ovdje došli po blagoslov, podsjeća iguman Teofil, rekli su da Osovica od tada ima ulogu malog Hilandara, zbog žena koje ovdje mogu da se pomole svetoj Bogorodici Trojeručici. Sve je ovdje po njenom blagoslovu. Sve je postalo drugačije dolaskom Presvete Bogorodice Trojeručice, narod ima osjećaj za ovu svetiteljku, kazao je za Srpskainfo protosinđel Teofil (Dimitrić) iguman manastira Osovica.
– Vjernici su osjetili blagodet te carske lavre i počeli dolaziti u sve većem broju. Postoji nevjerovatno interesantna priča koju smo saznali poslije njenog dolaska. Odavde je iguman Leontije, prije 500 godina, poslao ikonu u Hilandar i tamo ostavio zapis da se mole za njega, porodicu iz koje potiče i njegovo bratstvo u Osovici. To je bio njegov prilog Hilandaru. Poslije obnove Osovice mi smo dobili uzdarje iz Hilandara, ikonu Svete Bogorodice Trojeručice, urađenu po blagoslovu staraca hilandarskih – ispričao nam je iguman Teofil jednu od brojnih posebnosti Osovice, gdje je monaško bratstvo zajedno sa vjernicima uspjelo vratiti stari sjaj i slavu, u duhovnom i materijalnom smislu.
– Sada se može sa sigurnošću reći da je Osovica bitno uticala na obnovu duhovnog stanja ovog kraja, ali i ostalih mjesta, udaljenijih od Osovice. Ovdje nedjeljom i praznicima na bogosluženje najviše dolaze vjernici iz Banjaluke, Gradiške, Laktaša, Prnjavora ili Dervente i Broda, a dolaze i iz inostranstva i svijeta – podsjeća sagovornik Srpskainfo.
Patrijarh u posjeti
Uvjeren je da je manastir tek od dolaska Presvete Bogorodice Trojeručice počeo da živi novim životom.
– I zaista, sve je drugačije i bolje. U proteklih pet godina ovdje se mnogo dobrog i blagoslovenog izdešavalo, što je nesvakidašnje u životu naše crkve i našeg naroda – uvjeren je iguman Teofil. – Mi smo 2017. godine ovdje dočekali našeg patrijarha Irineja i sadašnjeg patrijarha Porfirija, zajedno s našim vladikom Jefremom i dvojicom episkopa, priča iguman Teofil.
Tom prilikom, na Blagovijesti Presvete Bogorodice osvećen je saborni hram.
– Preostalo nam je da uradimo još jednu paradnu kapiju, jer je već završen ogradni zid. Time će u potpunosti biti okončana obnova kompleksa manastira Osovica, koji se nalazi na granici sela Gornja Lepenica i Seferovci, na teritoriji opštine Srbac, u planini Motajica. Smješten je u dolini, pored potoka Manastirica, koji se ulijeva u rječicu Osovicu.
– Zasigurno je manastir učinio nevjerovatno mnogo da se sve u ovom kraju preobrazi. Prvo, niko ovdje nije vjerovao da će biti izgrađen, da će biti obnovljen, posebno ne u ovom obimu i za tako kratko vrijeme, za samo 11 godina – svjedoči naš sagovornik.
Ostanak
Riječi i poruke bogoslova ostavljaju snažan pečat duhovnosti, potpunog vaskrsnuća cijelog kraja.
– Naši ljudi u selima, pored puta ka manastiru, sada se drugačije odnose i prema životu i svojim mjestima. Oni uređuju domaćinstva, stvaraju uslove za dugoročni život i ne pomišljaju da odu. Prihvatili su realnost da je manastir najvažnije domaćinstvo i zajednički dom – objašnjava iguman Teofil uticaj manastira na život lokalnog stanovništva koje više ne pominje mogućnost odlaska, jer su izgrađeni putevi i stvoreni bolji uslovi za život.
Manastir Osovica pripada redu najvećih svetinja Republike Srpske. Iako nisu sačuvani značajniji pisani tragovi koji bi podrobnije otkrili duh minulih vremena, usljed teške i burne istorije srpskog naroda, ipak istoričari pretpostavljaju da je manastir Osovica ktitorsko djelo izdanka plemenite loze Nemanjića, kralja Stefana Dragutina (1253–1316), vladara Srema, Mačve, Usore i Soli.
Prvi pomen manastira Osovica, naglašava arheolog Bojan Vujinović, je iz 1330. godine, sačuvan na otisku manastirskog pečata. Ovaj pečat pronađen je u crkvi manastira Liplje, tokom njegove obnove. Postoji još nekoliko svjedočanstava o postojanju manastira Osovica.
Istraživanjem, kojim je rukovodio arheolog iz Gradiške Milan Đurđević, pronađeni su fragmenti keramike, željeza, zatim veće količine obrađenog kamena, srednjevjekovni gvozdeni klinovi, strijele samostrela, naprstnjak od bronze, olovne puščane kugle i drugo.
– Od samog nastanka manastira u XIV vijeku, kroz teška i smutna vremena, skrnavljen je i razaran, ali i obnavljan, dijeleći na taj način sudbinu svog naroda. Na tom području pronađen je srednjovjekovni prsten sa ćiriličnim natpisom, sve što radim, činim, uzdajući se u boga. Jezik natpisa na prstenu je iz XIV ili XV vijeka – kaže arheolog Bojan Vujinović.
Ratovi
Drugi pisani pomen manastira Osovice je iz 1604. godine, kada se pominje crkveno zemljište koje uživaju kaluđeri ove crkve, kaluđer Vasilije i drugi suvlasnici, u blizini Motajice i Kotovice, a nedaleko od porušene tvrđave Osovik i zemljišta Crkvina, sa vinogradima i čairom spomenute crkve. Kao važan dokaz postojanja Osovice u tom periodu je i pomen igumana Avrama koji, po popisu baštini Gornju Lepenicu, i plaća porez na čokote vinove loze. O tome svjedoči i lokalitet na Motajici, koji se naziva Avramovi vinogradi.
– U toku Bečkog rata (1683–1699) manastir Osovica je spaljen i porušen, a monasi ovog manastira, sa monasima iz Liplja i Stuplja, prebjegli su u Slavoniju, u manastir Orahovicu – podsjeća Vujinović, koji je takođe istraživao lokalitet Osovice.
Poslije Prvog svjetskog rata, sveštenik derventski Tomo Anđelić zapisao je kako su u biblioteci Crkvene opštine derventske čuvani stari vrijedni rukopisi iz manastira Osovica (Manastirica) i da su rukopisane knjige i ostali vrijedni dokumenti nestali iz biblioteke u toku aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske.
Gradnja
Zanimljivo je da je Petar Momirović, pišući o manastiru Gomionica, šezdesetih godina prošlog vijeka, naveo da se manastir „Manastirica”, a misleći na Osovicu, nalazio na području planine Motajice, u blizini puta od Prnjavora za Kobaš, između sela Seferovaca i češke kolonije Nova Ves, u sadašnjem istoimenom zaseoku. Završetkom austro-turskog rata Austrijanci su se povukli preko Save, a Turci 1689. godine popalili sve srpske svetinje, među kojima je bila i Osovica, sa zabranom obnavljanja zbog srpskog učestvovanja na strani Austrije.
Arheolog Milan Đurđević iz Gradiške, pod okriljem Zavičajnog muzeja, nakon višegodišnjeg istraživanja je 2006. godine utvrdio postojanje manastira u Novoj Vesi, koji se pominjao u drevnim knjigama. Vladika banjalučki Jefrem se 2009. godine saglasio da ovdje počne gradnja manastira, na temeljima koji su vijekovima čekali graditelje i svoju duhovnu djecu. Godine 2008. počinje uređenje lokaliteta, a ubrzo nakon toga i gradnja manastira.
Najveći dio kamena za obnovu Osovice je iz Jajca i Jablanice. Takođe su ugrađeni kašmir i afrički granit, kojim je ukrašena saborna crkva. Ophod oko crkve je od kamena koji je nekada pripadao manastiru Studenica.
– Osovica je drugačija od većine manastira, mada u sabornoj crkvi prepoznajemo dečansku pripratu, moštaničku kupolu, ukrase Studenice… Osovica ima sličnost s našim značajnim manastirima, a opet je specifična i posebna. Ovdje su četiri hrama, što je odlika samo velikih manastira, a jedinstven po tome s naše strane Drine – pojasnio nam je iguman Teofil.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu