Jelena, diplomirani pedagog iz Srbije, napisala je status posvećen mališanu koji je dolazio kod nje na razgovor, a čija priča je doslovno rasplakala sve one koji su je pročitali. Dječak je ostao sam sa ocem i mlađom sestrom, kada im je preminula majka. Zbog toga, usljed šoka od gubitka, počeo je da ima promjene u ponašanju, slabije je spavao, jeo, i popustio u školi. Koliko mu je majka nedostajala, najbolje govori detalj zbog koga je i iskusni pedagog osjetio veliku bol i tugu. Naime, on je oko ruke nosio traku za kosu roze boje, a koja je pripadala njegovoj majci.
Izvukao je živu glavu iz saobraćajne nesreće, ali ne i ranije uspomene: “Ako ne zapišem ko je moja žena, moraću ponovo da je upoznajem”
Objavu vam uz dozvolu autora, prenosimo u cjelosti.
“Uvek kada vam ovdje spominjem neku djecu sa kojom radim, promijenim im imena i koju god crticu naših razgovora podijelim sa vama, naravno, nikada ne odam na kojoj njihovoj temi radimo. Do sada mi niko od djece ili roditelja nije zbog toga zamjerio baš zato što su to sitnice, trenuci koje oni nisu ni primijetili, najčešće se nisu ni prepoznali ili, zato što sam tražila i dobila od njih dozvolu da to uradim. Ali, ponekad su te crtice iz moje prakse veoma snažne, teške, potpuno lične. Njih ne dijelim ni sa kim, one zauvijek ostaju između djece ili roditelja i mene. Već danima unazad u glavi “premotavam” jedan takav trenutak i mogu da vam ga ispričam.
Tom dječaku od 16 godina ne želim da pomijenem ime ali ni da mu i izmislim neko drugo. Visok, mršav, blijed, čupave kose. Na prvi pogled liči na mnoge iz svoje generacije i ne bi se po njemu reklo da mu se dogodilo nešto teško. Ali, nedavno je ostao bez mame. O njoj neće da priča, nije čak ni bliskim drugarima rekao da je otišla. Pokušava da ne pokazuje emocije i glumi da ih ni nema. Ipak, ja znam da će jednom kada započne proces prebolijevanja, sve te neizgovorene riječi i potisnute emocije morati da izađu napolje i zato ga ne forsiram ni u čemu. Samo ću biti tu kada za to bude spreman. Razgovaramo o njegovim ocjenama i kako da se bolje koncentriše u školi, o tome da loše spava, da nema apetit… Jednom je samo rekao (a onda brže-bolje to pokušao da ignoriše kao da ništa nije ni pomenuo) da brine za svoju mlađu sestru i da li će tata i on umjeti da se snađu sa njom kada dođu na red “te ženske stvari”. Oko ruke mu je, uz ostale rokerske narukvice i jedna tanka traka. Drugačija je od drugih jer je ova roze boje. Pitam ga šta je to.
– Ma, ništa.
– Što? Šta bi to moglo biti pa da nećeš da mi kažeš?
Gleda me ozbiljno, razmišlja da li da mi kaže, dugo ćuti. I onda opet:
– Ma… ništa.
– Jesi siguran? U redu je ako ne želiš da mi kažeš, ali… možda ipak?
Suze mu se skupljaju u oku. Onda, spušta glavu i jedva čujno kaže:
– Mamina gumica za kosu. Da imam nešto njeno…
Iste sekunde srce mi se cijepa u milion djelića. I nije me briga što nije profesionalno ali ustajem da ga zagrlim. Najpre tiho drhti, zatim se polako opušta i konačno počinje da plače. Zašto vam sve ovo pričam? Grub je ovaj svijet koji živimo. I, čini mi se, sve grublji. Hajde da ne zaboravimo da se iza tog utiska na prvi pogled često kriju bol, osjetljivost, ranjivost, a mislim u našoj djeci posebno… Htjela sam da vas na to podsjetim. Zato.”, stajalo je na kraju objave, koja je pod svom svojom težinom, rasplakala sve one koji su imali prilike da je pročitaju, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu