Nedavno su se vratili sa puta dugog 15.000 km do Maroka i nazad, i time proveli 6 mjeseci u samo 6 kvadrata.
– Konkretnog plana nije bilo, samo smo znali da nam treba što više prirode i divljine – pričaju Marko i Kaća
Najteži korona period neki će pamtiti po “kućnom zatvoru”, a neki po oslobođenju. Ovim drugim “rezultatom” može se pohvaliti dvoje mladih ljudi, Marko Banduka i Katarina Ćirković, koje je kovid podstakao da ostvare davno zamišljen san, otrgnu se stega svakodnevnog života i postanu nomadi.
Pored malo hrabrosti i dobre volje, za to im je bio dovoljan još samo jedan kombi u kojem preko noći biraju gdje će se sutra probuditi i da li će možda živjeti na nekom drugom mjestu. Sada, kada su nomadi, njihova sloboda je potpuna, a život u samo njihovim rukama. Biraju gdje će se probuditi, da li će udahnuti planinski vazduh, piti vodu sa izvora, ili, pak, jedriti. Biraju i gdje će njihov preslatki pas Hugo svakog dana trčkarati.
– Definitivno je korona bila okidač da krenemo sa ovim projektom. Plan je postojao davno prije toga i znali smo da je samo pitanje vremena kada ćemo krenuti sa njim, ali nas je ovo praktično pokrenulo. Rad od kuće, to jest u ovom slučaju odakle god, za nas je značilo da je vrijeme za pokret – počinju priču Marko i Kaća.
Katarina je diplomirani fotograf, ali se pored svoje struke bavi i grafičkim dizajnom, animacijom, montažom i još mnogim kreativnim stvarima. Marko je diplomirani novinar, ali se još od fakultetskih dana okrenuo marketingu i prodaji, pa je vremenom prelazio na strane klijente i mogućnost da radi odakle god, prenosi Blic.
Marko se prvi usudio da spomene priču o nomadskom životu, ali oboma im je, kažu, ta ideja bila jako bliska. Kaća je mogla samo sa osmjehom da prihvati i da se zajedno pozabave interesantnijim pitanjem – gdje idemo kada napravimo kampera?
Avantura pretvaranja kombija u kuću trajala je oko tri mjeseca.
– Toliko se stvari izdešavalo u ta tri mjeseca i mi smo bili pod velikim pritiskom da sve završimo u roku koji smo zacrtali, tako da nije ni bilo razmišljanja o odustajanju. Ujedno smo prodali kola, motor i još gomilu nekih nepotrebnih stvari, tako da, na neki način, nije ni bilo povratka nazad i normalnom funkcionisanju. Shvatili smo kako da iskoristimo maksimalno prednosti remote posla, da se ne vezujemo za lokacije već da imamo potpuno slobodu da mijenjamo okruženje onoliko često koliko nam odgovara – navode oni.
Kako je u centru Beograda tada sve bilo zatvoreno, nije bilo ni svrhe živjeti više tu. Tada su odjavili stan, proveli zimu na Divčibarama i onda se vratili na vikendicu blizu Beograda gdje su mogli da se posvete sređivanju kombija pored redovnog posla.
– Sada smo trenutno u Beogradu, kao medvjedi u pećini čekamo proljeće. Šalimo se malo, ali smo morali da se vratimo kako bismo odradili razne servise na kombiju, ugradili grijanje i pripremili se za veliku ekspediciju koju planiramo ove godine. Zakonski je tri mjeseca maksimum, što se nama činilo idealno kako bismo osjetili sve prednosti i mane života u kamperu. Konkretnog plana nije bilo, samo smo znali da nam treba što više prirode i divljine, a toga u Crnoj Gori ima na pretek. Ipak smo se za početak odlučili za obalu i slanu vodu, a poslije toga su stigle planine i snijegovi – pričaju mladi nomadi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu