Kad sam upisivao školu bila su masovna otpuštanja u željeznicama. I svi su mi govorili: “Nemoj to” – kaže Mladen Spasić.
Ali on dolazi iz železničke porodice iz sela Kusadak kod Mladenovca – roditelji rade na željeznici, stariji brat je mašinovođa, pa Mladen već sad u trećem razredu željezničke škole zna šta će kada je završi – otići će u Njemačku, baš kao što je otišao i njegov brat, piše Dojče vele.
Naime, Željeznička tehnička škola u Beogradu sarađuje sa firmom Lenderban koja saobraća na dvadesetak linija u Bavarskoj, na istoku Njemačke i u Češkoj. Već su iz Beograda dvije grupe tek svršenih đaka otišle tamo, a Mladen je u sljedećoj petnaestočlanoj grupi.
– Meni je brat otišao s prethodnom grupom. On mi je naravno, prenio riječi hvale, zadovoljan je. I to je mene još dodatno osiguralo, jer znam da nisam prvi koji će da ode, znam da me tamo čeka zadovoljstvo – priča mladić.
Nedavno je i Njemačka željeznica, najveći šinski prevoznik zemlje, najavila da će tražiti kadrove po Srbiji i još nekoliko evropskih zemalja. Već za ovu godinu traže ukupno 2.300 mašinovođa, 2.000 dispečera i 1.000 mehaničara.
Mašinovođa radi kao konobar
Zanimanje je deficitarno i u Srbiji, gdje vlast najavljuje veći značaj za željeznicu, brzu prugu ka Budimpešti, obnavljanje direkte linije ka Prištini. Dvadesetak mašinovođa godišnje, koliko školuje Željeznička tehnička škola u Beogradu, izgleda nije dovoljno za tri državna željeznička preduzeća i osam privatnih firmi koje se bave željezničkim prevozom.
A posebno nije dovoljno ako mašinovođe čeka prilika kao ljekare i medicinske sestre – da odmah odu u Njemačku.
Mlade mašinovođe nemaju ništa protiv. Mahom momci od 18 ili 19 godina, kad završe školu, ne mogu da voze samostalno do 21. godine. Zato su u međuvremenu prinuđeni da se izdržavaju na druge načine. Kao Filip Erić iz Užica.
– Od jula radim kao konobar, plus sam i dobrovoljni vatrogasac. Od malena sam volio zanimanje mašinovođe, a nikada niko moj nije radio na željeznici. Čak su se i moji čudili, otkud mi to. Ali oduvijek samo vozovi i vozovi – dodao je Filip.
– Želja mi je, a izgleda mi da mi se neće ostvariti, da vozim u Mokroj Gori parnjaču. Trenutno u Srbiji postoje samo dvojica mašinovođa koji voze parnjaču. Želio sam da ja zamenim jednog od njih kada ode u penziju – kaže Filip.
Ipak, za njega je, kako kaže, dobro rješenje i učenje jezika i “odlazak u sređenu zemlju, tamo gdje su bolje pruge i bolji vozovi”. Filip je uvjeren da se stanje na srpskim željeznicama neće još dugo popraviti.
Iz “Srbija voza” priznaju da nemaju dovoljan broj mašinovođa. Za nesmetan rad im je, kažu na upit Dojče velea, potrebno oko 500 mašinovođa, te im sada nedostaje dvadesetak njih. Prošle godine je preduzeće napustilo 150 mašinovođa – polovina ih je otišla u starosnu penziju, a pronađeno je svega 80 novih.
Iz Sindikata željezničara Srbije i iz državnog preduzeća “Srbija kargo” nisu odgovorili na upit DW.
Nijemci bacili oko na Srbiju
Mladići s kojima smo razgovarali posao mašinovođe vide kao životni poziv, ali kažu da su svjesni da je to težak posao za koji se u Srbiji dobija plata od oko 70.000 dinara.
– Uslovi rada ovdje i u inostranstvu ne mogu da se porede. A ni plate. Kod nas samo mašinovođe koje rade u Termoelektrani “Nikola Tesla” imaju dobru platu. A takvih je malo – kaže Zlatko Radosavljević, direktor Željezničke tehničke škole.
Kaže da je saradnja s njemačkim preduzećem Lenderban izuzetno važna.
– Do prije neku godinu važilo je pravilo da, koju god školu završite u Srbiji, nemate siguran posao. Ovo je prvi put da ćemo, kada budemo išli po osnovnim školama da se predstavljamo, moći da kažemo da svi đaci koji završe ovu školu imaju šansu da se odmah zaposle – dodaje Radosavljević.
Radosavljević dodaje i to da u Bosni i Hercegovini, na primjer, ne postoji škola za mašinovođe, a da je u Češkoj ugašena. Jedine takve škole u regionu su sada škole u Srbiji i Hrvatskoj.
To je vjerovatno razlog što je njemačka firma Lenderban, jedna od 180 takvih privatnih firmi u Njemačkoj, izabrala za partnera školu u Srbiji. Bojana Malović, koordinatorka saradnje sa Željezničkom školom iz Beograda, kaže da su domaće mašinovođe u Njemačkoj sve starije, da se većini bliži penzija.
Dodaje da đaci iz Beograda prvo dobijaju priliku da uče njemački, a na stručno usavršavanje u Njemačkoj mogu da odu sa nivoom B1. Tada primaju 85 odsto plate, dok ne polože praktični i teorijski ispit kojim stiču međunarodnu licencu. Po ugovoru, za Lenderban voze tri godine, a poslije mogu i da mjenjaju poslodavca.
Milan Miljuš, takođe trećak u Željezničkoj školi, riješio je da ide u Njemačku, ali i da se vrati u Srbiju nakon tri godine.
– Odlazak vidim kao stručno osposobljavanje zato što su tamo bolje pruge, bolji vozovi, moderniji način života, željeznice, sve… Smatram da mi je to korak napred, zato što planiram da upišem fakultet jednog dana. Možda i da ovde budem na nekom višem položaju u našoj željeznici – kaže Miljuš.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu