Jedan od prvih autora koji su pouzdano pisali na ovu temu bio je Vojislav M. Rosić, koji još 1913. godine navodi da “ako bi se sudilo prema predanjima, koja se i danas njeguju u krugovima naših slobodnih zidara, zasluga za osnivanje prve lože pripada Petru Ičku, ličnom savjetniku tadašnjeg velikog vezira beogradskog pašaluka Mustafa paše, prozvanog ‘srpska majka'”.
Ovoj loži nije poznato zvanično ime. Rosić navodi da su članovi ove lože bili “i Srbi i Turci” koji su se “jedni prema drugima ponašali kao braća, i to ne samo u loži nego i u spoljašnjem svijetu”.
U tekstu iz “Politike” od 22. marta 1925. iznijeta je dragocjena dopuna tvrdnjama Vojislava M. Rosića: “U predratnoj Srbiji prva loža je osnovana krajem osamnaestog stoljeća. Ona je bila u vezi sa ložama u Rumuniji i Bugarskoj. Toj loži su pripadali Mustafa paša, koji je zbog dobrote prema Srbima prozvan ‘srpska majka’, zatim beogradski mitropolit Metodije, vojvoda Janko Katić, Petar Ičko, braća Čardaklije, Riga od Fere i Pazvan Oglu.”
Prva loža u Srbiji radila je dok tadašnje dahije nisu prodrle u beogradski grad i udavile Mustafa pašu… Karađorđe, koji je, sudeći prema mnogim znacima bio član ove lože, pod njenim uticajem je produžio rad protiv dahija i slomio ih… Ljudi koji su se isticali na čelu pobunjenika bili su dovoljno svjedočanstvo ko je pravi pokretač ustanka, jer su oni pripadali prvoj slobodnozidarskoj loži. Pokreti su bili pomagani i od samih Turaka, članova ove lože, jer su i oni nalazili da se tim putem može učiniti kraj bjesnilu pojedinih Turaka.
Poslije izvjesnog vremena nestalo je i Petra Ička. Izgleda da je tragika tog velikog i umnog čovjeka ujedno bila i tragika te prve slobodnozidarske zajednice.
Tačno dvadeset godina ranije, slobodni zidar Sreten – Sreta Stojković je 1893. u knjizi “Slobodno zidarstvo, pisma br. S. jednom neposvećenom bratu”, napisao sljedeće redove: “U to doba, kad su po cijelom Balkanskom poluostrvu bili dodijali zulumi bijesnih janičara, ljudi, zadahnuti idejom čovječnosti i slobode, radili su na oslobođenju balkanskih naroda ispod nesnosnoga jarma turskog, radili su na opštem ustanku. Centar toga rada bio je slobodno zidarstvo. Lože u Vlaškoj, Beogradu, Vidinu i drugim mjestima Balkanskog poluostrva bijehu u međusobnoj vezi i sporazumu.”
Kada su pobunjeni janičari 1797. krenuli ka Beogradu i zauzeli Požarevac i Smederevo, sudarili su se sa združenom tursko-srpskom vojskom. Srbe su predvodili Aleksa Nenadović, Ilija Birčanin i Nikola Grbović, pobunjeni janičari su potučeni, a sredinom januara 1798. oslobođeni su Požarevac i Smederevo. Sljedeće godine janičari su se na osnovu odluke Porte vratili u Beograd, a 15. decembra 1801. ubili su Mustafa pašu.
Prema kazivanjima Petra Ička, odluka o pogubljenju ubrzana je zbog saznanja da se priprema buna Srba protiv janičara. Ičkov plan je predviđao formiranje hajdučkih četa od po 400 srpskih boraca u svim krajevima Srbije i preotimanje Beograda. Ičko je stajao i iza neuspjele, zajedničke srpsko-turske bune planirane za 1802. godinu.
Kada je na Sretenje 1804. buknuo Prvi srpski ustanak, neposredno uz proglašenog vožda Karađorđa Petrovića bio je mason Janko Katić, a brzo mu se pridružio, došavši iz Austrije, i mason Petar Novaković Čardaklija. Obojica su preuzeli dio diplomatskih poslova ustanika, u Austriji i Rusiji, gdje je delegaciju predvodio prota Mateja Nenadović. Delegaciji se pridružio profesor prava i istorije na Harkovskom univerzitetu, mason Božidar Grujović (Teodor Filipović).
U Petrogradu je ustaničke diplomate primio knez Adam Čartorijski, tada ministar spoljnih poslova carske Rusije, takođe mason.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu