Mira je 1986. godine upoznala srpskog režisera Gorana Gajića sa kojim je ubrzo otpočela vezu. Pošto je zbog ljubavi živjela na relaciji Beograd Zagreb, hrvatski mediji su je početkom devedesetih godina optužili da se priklonila Srbiji i objavljivali tekstove u kojima su je nazivali izdajicom.
Njih dvoje su 1991. godine bili primorani da se odsele u Beograd, odakle su otišli u SAD.
Milena Dravić dala im je svoje američke kontakte kako bi im pomogla da se snađu, a kako bi preživjela Mira je najprije radila kao konobarica, zatim prodavačica i prevodilac.
– Godina je 1985. i ja sam prvi put u Americi, prvi put u Njujorku. Ulazim u “Tower Records”, najveću prodavaonicu ploča na, razgledam ploče i zamišljam da imam dovoljno novca da ih sve kupim. Prilazi mi mladi, simpatični prodavac, inače muzičar i, kako mi sam kaže, zaljubljenik u film. Pita me odakle sam. “Jugoslavija”, kažem ja. Oči mu se rašire, a lice razvuče u smiješak. Oduševljen je. Očekujem da mi kaže uobičajenu rečenicu na koju sam se na svojim brojnim putovanjima već navikla: “Tito, Yugoslavia” ili “Is that in Africa?”. Ili neku sličnu. Ali on kaže: “Vi dolazite iz zemlje u kojoj živi moja najdraža glumica”. Sad se meni rašire oči i usne mi se razvuku u smiješak. “Koja?”, pitam ga radoznalo. On me gleda u čudu – zar nije jasno o kome se radi? “Ima samo jedna takva na svijetu – kaže mladi Amerikanac. “Milena Dravić”. Primjećujem da ime izgovara tačno, da nije rekao “Drevik”, nego je naučio pravilni izgovor, potrudio se – opisala je Mira ove trenutke.
Nastavila je dalje sa svojom pričom:
– Ona ima najrjeđu i najvrijedniju kombinaciju za jednu glumicu – kaže. I onda objasni: “She’s both funny and sexy”.
Mira je nastavila svoju priču i govorila o životnom trenucima.
– Godina je 1991. Rat počinje, a ja se zatičem u Beogradu. Hladna je i gadna zima. Odigrala sam svoju zadnju predstavu u Jugoslavenskom dramskom. Tada još ne znam da će zaista biti zadnja. Oko nas se sijvet raspada, prijatelja je sve manje. Goran i ja se spremamo na put, želimo što dalje od ludila i mržnje. Ne znamo kako ćemo živjeti i šta ćemo raditi tamo kuda idemo. Idemo u nepoznato. Ne znamo tamo nikoga. A ovdje se čini da smo već prestali da postojimo iako još uvijek nismo otišli. Naš telefon vrlo rijetko zvoni; kao da smo na svakoj strani smetnja, komplikacija koja nikome ne treba.
A onda jednog dana neposredno pred put telefon zazvoni i na drugom kraju je – je li to moguće ? – Milena! Čekaj, je li to zaista ona, kraljica? Je li moguće da upravo ona u ovom trenutku misli na mene, na nas? Milena nas poziva kod sebe, kaže da želi da nas zagrli prije nego što odemo. Oboje smo beskrajno dirnuti – ipak ima neko ko misli na nas. I nije to neki anonimni “neko”. To je Milena!!! – ispričala je.
Dalje je nastavila:
– Onda sjedimo u njenom stanu, pijuckamo, pričamo o životu, ja plačem a ona me grli. Odlazimo s komadićem papira u rukama: Milenini američki kontakti. To je naš dragocijeni prtljag. Milena nam maše s praga dok odlazimo. Ona je mama, baka, sestra, prijatelj koja nas ispraća na daleki put. Nije nam ni bliski prijatelj, niti smo u rodu. Ali nas taj trenutak spaja. I ja znam da taj gest nikada u životu neću zaboraviti – govorila je Mira.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu